Tema medijske pismenosti u posljednje je vrijeme sve prisutnija u društvu. Dok su prije bila potrebna desetljeća da bi se razvio određeni medij, a time i novi način komunikacije, danas se stvari razvijaju puno brže i promjene su uočljive gotovo iz dana u dan. S pojavom Web 2.0 medije se prestalo percipirati kao sredstva jednosmjerne komunikacije. Danas, kada je interakcija jedno od glavnih obilježja medija, svaki pojedinac može biti i kreator i primatelj sadržaja. Medijska je pismenost postala pojam koji ne samo da je važan prilikom sakupljanja i percipiranja informacija već označava puno više. Važno je znati u „moru“ informacija razabrati ono što je doista bitno i što odgovara preferencijama svakoga pojedinca. Osim toga, medijska pismenost danas označava i vrstu tehnološke pismenosti, odnosno znanja o tehnološkim dostignućima. Da bi se u novim medijima čovjek znao „kretati“, potrebna mu je određena razina znanja o internetu, računalnoj komunikaciji i nekim drugim, novim pojmovima koji su se već uvukli i u svakodnevni rječnik (poput engleskih riječi „share“ i „like“). Upravo takvo dijeljenje („šeranje“) i označavanje sadržaja primamljivim („lajkanje“) važan su dio virtualne komunikacije. Na „mjestu“ gdje je svatko komunikator sadržaji se tako šire i dopiru do većeg broja ljudi. Ovaj se rad zato usmjerio na definiranje medijske pismenosti i njezino smještanje u kontekst ponajprije i ponajviše društvenih mreža. Pritom se na poseban način osvrće na medijsku pismenost roditelja i djece starije osnovnoškolske dobi.