Rad je rezultat proučavanja razgovorne inačice urbanoga zagrebačkog kajkavskog govora mladih stanovnika Zagreba te naselja Horvati smještenoga na jugozapadnom rubu grada u gradskoj četvrti Brezovica. Cilj je rada bio utvrđivanje razlika u govoru tih dviju skupina. Istražena je učestalost pojave 14 zagrebačkih kajkavskih obilježja: izjednačenje izgovora /č/ i /ć/, obezvučenje zvučnih suglasnika na kraju riječi, specifičan naglasak različit od standardnojezičnoga, ekavski refleks jata, skraćeni oblici priloga koji završavaju na -o, kaj kao upitno-odnosna zamjenica i veznik, niječni oblik glagola moći u prezentu nemrem, čuvanje završnoga –el u imenicama, glagolski pridjev radni m. r. završava na -l, futur II. u izražavanju budućnosti, imenice u instrumentalu s prijedlogom s, povratna zamjenica si s nepovratnim glagolima, kratki glagolski oblici na početku rečenice, leksik. Osim utvrđivanja stanja, pokušalo se također ukazati na sociolingvističke i druge razloge koji su mogli utjecati na govor mladih Zagrepčana i Horvašćana. Istraživanje je provedeno na temelju pismenoga online upitnika i usmenoga intervjua. U istraživanju je sudjelovalo desetero Zagrepčana i osmero Horvašćana u dobi od 17 do 35 godina. Osnovni kriterij, osim dobi, bilo je i podrijetlo ispitanika koji su pripadnici treće generacije stanovnika Zagreba, odnosno Horvata. Utvrđeno je da je prosječno u govoru Horvašćana prisutno 9,9, a Zagrepčana 8,1 obilježja od ukupno 14. To znači da Horvašćani u svom svakodnevnom govoru upotrebljavaju približno dvije kajkavske značajke više od Zagrepčana. Sociolingvistički čimbenici koji su utjecali na takvo stanje, a potvrđeni su u ovom istraživanju su: razina obrazovanja (Horvašćani su prosječno niže obrazovani od Zagrepčana), školski sustav (rjeđa uporaba standardnoga jezika na nastavi u horvašćanskoj osnovnoj školi), utjecaj drugih narječja i dijalekata (Zagrepčani imaju češći kontakt s govornicima drugih narječja i dijalekata), veličina i tip zajednice te odnosi među njezinim članovima (prisni odnosi između članova horvašćanske zajednice). U usporedbi sa stanjem prije 50 godina kakvim ga je opisao Magner (1966.), a kojega navodi Šojat (1998), uočljiv je sve veći gubitak kajkavskih obilježja u korist standardnojezičnih zbog obrazovnoga sutava, utjecaja štokavskih doseljenika, medija, književnosti. Međutim, detaljan opis današnjega stanja zahtijeva dodatna istraživanja.