Jedna osoba ujedinjuje sve navedeno – odličan govornik, državnik i general – Gaj Julije Cezar. Na njegovu se primjeru može pokazati koliko utjecajno može biti retoričko majstorstvo, ali i što se može učiniti ako ga se koristi za nadopunu ostalih vještina, a ne kao glavnu. Objašnjavanje njegovih retoričkih vještina ne bi uspjelo bez pozivanja na njegova suvremenika Marka Tulija Cicerona, prvaka kako rimske tako i svjetske retorike. Prvi dio rada objašnjava prvi period razvitka retorike kao samostalne vještine. Govori se o prvim poznatim retoričarima koji su osnivali škole govorništva i uznapredovali retoričke principe i načela. Govori o velikim filozofima poput Aristotela i Platona te njihovom doprinosu retorici. Pojašnjava kako je retorika napredovala od sicilijanskih škola do Grčke i Male Azije pa nazad do Rima. Upoznavanje osnova te vještine, osoba koji su se njome bavili i vremena u kojem su je proučavali pomoći će u ostalim dijelovima rada. Drugi dio rada uzima najjvažniji dvojac – Julija Cezara i Tulija Cicerona. Rad vodi od početka njihovih života i obrazovanja koje su primili do njihovih intrigantnih političkih uspona i padova. Pokazuje na koji način su međusobno utjecali i kako su usko povezani, ne samo kroz retoriku. Treći i najvažniji dio rada posvećen je Cezarovim retoričkim vještinama kao djelomičnom ostvarenju Ciceronovog govorničkog ideala. Za dodatni izvor, uzima se Adrian Goldsworthy čija je knjiga o Cezaru jedna od najcijenjenih biografija o velikom rimskom državniku, dok se za glavni izvor koristi Ciceronova knjiga „O govorniku“ koja želi pokazati idealnog, moralnog govornika.