Početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme kada na području književne produkcije ovih prostora počinje slabjeti represija socrealističke poetike, zbog čijeg je služenja društvu (Ivanjek; Maleš; Erceg, 2004: 189) nastupila svojevrsna recesija na istome području, javila se grupa mladih ljudi, okupljena oko časopisa Krugovi (1952. – 1958.), sklona reakcionarnom priključivanju tokovima tada suvremene europske i svjetske književnosti s jedne strane, dok je s druge strane nastojala pridonijeti svojim udjelom kontinuitetu nacionalne književnosti i prihvatila ulogu baštinika domaće i europske književne tradicije. Učinivši od književne tradicije skladište za svoj literarni zanat, oni su svojim stvaralaštvom osigurali priključak domaće književne produkcije na tokove svjetskog aktualiteta i afirmirali se u nezaobilazna imena na horizontu hrvatske književnosti dvadesetoga stoljeća. Među njima se, kao „najkozmopolitskiji i najeksperimentalniji“ (Šoljan, 1990: 717), a napose i „najhrvatskiji“ (Šoljan, 1990: 557) pjesnik, istaknuo Ivan Slamnig (Metković, 1930. – Zagreb, 2001.), koji je svojim opusom – ukoliko promatramo cjelokupnost stoljeća, a ne samo prvo desetljeće druge polovice – nadišao krugovaški okvir unutar kojega se javio te stekao status „nacionalnoga književnog klasika“ (Grgić, 2017: 351) i prometnuo se u jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika druge polovice dvadesetoga stoljeća. Njegov pjesnički opus – čiji se vremenski raspon proteže na gotovo pola stoljeća: od 1956. (Aleja poslije svečanosti) do 2000. godine (Ranjeni tenk) – promatra se kao „ilustrativan primjer poetičkih mijena koje su se odigrale u hrvatskoj i svjetskoj književnosti u drugoj polovici 20. stoljeća“ (Grgić, 2017: 229), a kao njegove temeljne karakteristike navode se humor i ironija, ludizam i poigravanje jezikom, depatetizacija i demitizacija književne i kulturne tradicije te „stupanje u dijalog s pjesnicima prethodnicima i suvremenicima“ (Milanko, 2014: 133), dakle aktivan odnos spram književne baštine, visoke i niske, umjetničke i pučke, kanonizirane i zaboravljene, koliko nacionalne toliko i svjetske. Osim u pjesničkom opusu, navedene se karakteristike protežu i na ostala područja Slamnigova književnog djelovanja, na prozni i (radio)dramski opus, prevoditeljski i znanstveni rad (istaknuo se kao komparatist i versifikator).