Ovim se radom želi utvrditi kako Crkva danas gleda na moderna sredstva društvene komunikacije i kako se njima koristi u evangelizaciji. S obzirom da je crkveni primaran cilj ostvarenje komunikacije s njezinim ĉlanovima, Crkva i njezini službenici (pape, biskupi, nadbiskupi, svećenici, redovnici i redovnice) nastojali su se tijekom povijesti koristiti pristupaĉnim komunikacijskim sredstvima. U poĉetku se radilo o jednostavnoj komunikaciji, toĉnije o usmenoj i pisanoj rijeĉi, no kasnije, nakon Gutenbergova izuma pokretnih slova, Crkva se suoĉila s razvojem masovne komunikacije koja je bila puno kompleksnija od one prethodne kojom se dugo služila. Nakon ovoga povijesnog otkrića, Crkva će proći jedan dug period kojega obilježava prijelaz od nepovjerenja prema novonastalim medijima pa sve do poziva na dijalog. Kljuĉna prekretnica koja je Crkvu potaknula na ukljuĉivanje u nove komunikacijske prostore bio je Drugi vatikanski koncil. Današnji su izazovi zahvaljujući pojavi razliĉitih društvenih mreža puno veći i složeniji, a kako bi se te prepreke uspješno prevladale nužno je da se Crkva odvaži na putovanje digitalnim kontinentom, kako je papa Benedikt XVI. nazvao internetski prostor. Rad je podijeljen u tri tematske cjeline. Prvi dio daje kratak povijesni pregled razvoja crkvenog odnosa prema medijima i to od vremena dok je usmena rijeĉ bila najjaĉe evangelizacijsko sredstvo pa sve do najnovijih komunikacijskih sredstava o kojima više piše u drugom dijelu rada. U trećem je dijelu rada na primjerima prikazano kako hrvatske (nad)biskupije koriste mogućnosti sredstava društvenog priopćavanja za svoje uspješnije djelovanje.