Tit Lukrecije Kar, sljedbenik Epikurove filozofije, sa svojim jedinim djelom De rerum natura približava nam naturalistički pogled na svijet, ali i prenosi etičko gledište – hedonizam, čije značenje nije istovjetno današnjem. U etičkim aspektima govori o slabostima ljudske prirode, smrti, praznovjernosti, ljubavi i požudi i prikazuje važan segment početka ljudske povijesti i kulture te njegov razvitak u svojem petom pjevanju; iz naturalističkih aspekata govori o stvaranju svijeta, atomima i praznini, objašnjava razne prirodne pojave te na kraju govori o bolesti i atenskoj kugi. Lukrecije nije napisao poseban spis epikurejske etike, već ju je integrirao kroz cijeli spis, dakle, potrebno je iščitati etičke aspekte iz njegove naturalističke filozofije. S druge strane, Marko Tulije Ciceron, kritičar epikurejske etike, eklektik, ali ponajviše zastupnik stoicizma, u djelu De finibus bonorum et malorum, razmatra i protivi se epikurejstvu. Međutim, unatoč tomu pripomaže objavljivanju Lukrecijeva epa. Oba pisca pišu na latinskom jeziku te su nam važni nosioci tadašnjeg pogleda na svijet, etiku i filozofiju općenito. U svome radu želim prikazati kratki osvrt na njihov život, oba etička stajališta te probleme, sličnosti i razlike u njihovim stavovima. Fokusirat ću se na pojedine Lukrecijeve stihove koji izričito pokazuju etička stajališta te ih objasniti i pokazati kako iz njih, unatoč naturalističkoj naravi djela, možemo izvući Epikurova učenja o moralu i pogledu na život, zatim u Ciceronovom djelu, u prve dvije knjige, analizirati i objasniti njegove misli i prikazati glavne nedosljednosti njegovih argumenata. Nakon toga proći ćemo sličnosti i razlike njihovih misli i pojmova, te na kraju izvesti zaključak.