| Abstract | Pod utjecajem grafijskih rješenja u hrvatskoj prošlosti, među njima i onih koje je pojedinačno
ponudio Pavao Ritter Vitezović, no i istaknutih čeških i slovačkih članova nacionalnih
preporoda Ljudevit Gaj 1830. godine objavljuje Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga
pravopisaňa. Godine 1835. na Gajevu inicijativu i veliku upornost počinju izlaziti Novine
horvatske te književni prilog Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, koji je imao
posebnu važnost za razvoj općega hrvatskoga književnog jezika i njegovo normiranje, a
shodno tomu i pravopisnih načela. U članku Pravopisz iz 1835. godine Gaj prvi put kao
osnovicu književnoga jezika predstavlja štokavsko narječje. Gaj je u tomu članku znatno
modificirao svoje prijedloge iz Kratke osnove (između ostaloga, palatale je uskladio s
primjedbama Šafárika). Godine 1850. Josip Partaš objavljuje Pravopis jezika ilirskoga. Od
tada pa do kraja 19. stoljeća vlada pravopisna raznolikost jer je Preporod uredio grafijska
pitanja i morfonološko načelo pravopisa, no nije i standardizirao hrvatski pravopis. Od
pedesetih godina 19. stoljeća traju rasprave filoloških škola: zagrebačke, riječke i zadarske, a
poslije i hrvatskih vukovaca. Predstavnici zagrebačke filološke škole zalagali su se za
morfonološki pravopis, a slično su preferirali i predstavnici riječke filološke škole, uz
naglasak na nešto čvršća pravila. Predstavnici zadarske škole u početku su podržavali tzv.
ilirski pravopis, no kasnije predlažu pravila koja vode računa o jezičnoj cijelosti i jezičnoj
harmoniji. Hrvatski vukovci preferirali su poprilično radikalno fonološko pravopisno načelo,
no, unatoč njihovoj „pobjedi“ među filološkim školama, ono nije došlo do punog izražaja u
Brozovom pravopisu iz 1892. godine. Taj je pravopis fonetsko-fonološkoga tipa te odgovara
glasovnoj prirodi novoštokavštine i predstavlja nastavak tendencija koje je prekinuo Gaj. |
| Abstract (english) | Influenced by graphic solutions in the Croatian past, including those individually offered by
Pavao Riter Vitezović, but also prominent Czech and Slovak members of the national
revivals, Ljudevit Gaj published A Short Basis of Croatian-Slavic Orthography in 1830. In
1835, on Gaj's initiative and with great perseverance, the Croatian Newspaper and the literary
supplement Danica Horvatska, Slavonska and Dalmatinska began to appear, which was of
special importance for the development of the general Croatian literary language and its
standardization, and consequently orthographic principles. In the article Pravopisz from 1835,
Gaj presents the Shtokavian dialect as the basis of the literary language for the first time. In
this article, Gaj significantly modified his proposals from the Short Basis (among other
things, he harmonized the palatals with Šafárik's remarks). In 1850, Josip Partaš published the
Spelling of the Illyrian Language. From then until the end of the 19th century, spelling
diversity prevailed because the revival regulated graphic issues and the morphological
principle of spelling, but it did not standardize Croatian spelling. Since the 1950s, discussions
of philological schools have been going on: Zagreb, Rijeka and Zadar, and later Croatian
Vukovians. Representatives of the Zagreb School of Philology advocated morphological
spelling, and similarly preferred the representatives of the Rijeka School of Philology, with an
emphasis on somewhat stricter rules. Representatives of the Zadar school initially supported
the so-called Illyrian spelling, but later proposed rules that took into account linguistic
integrity and linguistic harmony. Croatian Vukovians preferred a rather radical phonological
orthographic principle, but, despite their "victory" among philological schools, it did not come
to full expression in Broz's 1892 orthography. This spelling is of the phonetic-phonological
type and corresponds to the vocal nature of Neo-Shtokavian and represents a continuation of
tendencies that were interrupted by Gaj. |
