| Abstract | Potresi u Zagrebu i na Banovini, jačine 5,5 i 6,2 po Richterovoj ljestvici, uzrokovali su velike materijalne štete, ali i ljudske žrtve. Kod prirodnih katastrofa, u kojima razaranja i žrtve mogu biti ogromni, krizno komuniciranje postaje iznimno važno. Osim toga, situacije su to u kojima se javlja potreba za čvrstim i snažnim vođom, a prvi ljudi organizacije, u ovom slučaju države, u krizama, osim što trebaju savladati elemente kriznog komuniciranja, izloženi su izazovu javnih i medijskih nastupa. Cilj ovog diplomskog rada je analizirati kako su predsjednik republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković, kao prvi ljudi i najistaknutiji političari u Hrvatskoj, komunicirali tijekom potresa u Zagrebu, a kako tijekom potresa na Banovini. U teorijskom dijelu rada postavljene su osnove kriznog komuniciranja, političke komunikacije i političke retorike potkrijepljene retoričkim obilježjima Milanovića i Plenkovića, dok istraživački dio rada na temelju analize sadržaja donosi zaključke o njihovoj komunikaciji tijekom dvaju potresa. Dok je komunikaciju predsjednika države Milanovića karakterizirala empatija, ali i kritike, predsjednik Vlade Plenković je u razdoblju potresa zadržao samouvjereni stil komunikacije. |
