Sažetak Medijska pismenost ključan je oblik pismenosti u posljednjih desetak godina jer su mediji postali sastavni dio svakodnevnog života ljudi u 21. stoljeću. Medijsko opismenjavanje djece u Hrvatskoj provodi se primarno kroz nastavu Hrvatskoga jezika i Informatike u osnovnim i srednjim školama pri čemu važnu ulogu imaju i različite međupredmetne teme koje u školama često provode i knjižničari. U ovome su radu prikazani stavovi učitelja Hrvatskoga jezika i knjižničara o sadržajima medijske pismenosti koje provode u nastavi te je ispitano njihovo zadovoljstvo tim sadržajima, te dodatnim materijalima, opremom i vlastitim medijskim kompetencijama. Metodom polustrukturiranog dubinskog intervjua u istraživanju su ispitane tri učiteljice Hrvatskoga jezika i tri knjižničarke koje provode aktivnosti vezane za kulturu i medije u svojoj školi. Rezultati istraživanja pokazali su da ispitanice ne smatraju medijsku pismenost adekvatno implementiranom u trenutni kurikul te da u njemu nedostaju ključni pojmovi i jasnije definirani odgojno-obrazovni ishodi. Također, navode da u trenutnom planu i programu nemaju dovoljno vremena za teme u području kulture i medija koje smatraju izuzetno važnima, a i da se osjećaju kompetentnima za predavanje tih sadržaja isključivo radi vlastite motiviranosti za medijsko opismenjavanje i samousavršavanje na dodatnim edukacijama. Ipak, ne slažu se oko uvođenja izbornog predmeta posvećenog isključivo medijskom obrazovanju – smatraju da je potrebno čim više vremena posvetiti medijskoj pismenosti, ali i smatraju da ono treba biti dostupno svima, ne samo onima koji odaberu takav dodatni predmet. Na temelju provedenog istraživanja može se zaključiti da su u budućnosti nužne promjene medijskog obrazovanja koje uključuju prilagodbu i nadogradnju sadržaja, povećanje broja sati posvećenih medijskoj pismenosti te dodatne edukacije za učitelje i knjižničare koji provode aktivnosti medijskog obrazovanja u osnovnim školama.