Prosvjed Splićana pred Komandom Vojnopomorske oblasti 6. svibnja 1991. jasno je pokazao što većina građana misli o Jugoslavenskoj narodnoj armiji i njezinom djelovanju u neposrednom zaleđu – u selu Kijevu. To malo selo u Dalmatinskoj zagori koje se nalazilo deset dana u blokadi okruženo dvostrukim obručem vojske i pobunjenih Srba postalo je simbol okupirane Hrvatske. Zbog nemogućnosti dopremanja osnovnih higijenskih potrepština, lijekova, hrane, zbog nemogućnosti pružanja medicinske pomoći i obustavom električne energije i vode izazvalo je opravdano ogorčenje Splićana u čijem se gradu nalazila Komada VPO koje je zapovijedala vojnim jedinicama na terenu. Hrvatska unija sindikata sa svojim sindikalnim čelnikom Jurom Šundovom prihvatila se organiziranja prosvjeda kojim bi radnici postavili zahtjev vojsci da propusti pomoć u selo Kijevo i da osigura nesmetan promet cestama u vrličkom kraju. Sindikalna centrala koja je tada djelovala na političkoj, a ne na socioekonomskoj platformi, pokazala se, međutim, nedorasla nastaloj situaciji i organizirani prosvjed pred Banovinom se pretvorio u eskalaciju nasilja čije su slike obišle čitav svijet. Nedorasla situaciji se pokazala i vojska koja je postavila dva oklopna transportera izlažući njezinu posadu potencijalnoj opasnosti bez mogućnosti da joj pruže ikakvu stvarnu pomoć, kao što i ni ti transporteri nisu mogli pomoći njima. U tom je sukobu s vojskom poginuo je mladi makedonski vojnik Saša Gešovski iz Kavadaraca u Makedoniji koji je služio vojni rok u Splitu, a ranjen je Toni Stojčev iz Makedonske Kamenice. Trenutak u kojemu škverski bravar Ivan Begonja davi Svetlanča Nakova iz sela Laki u Makedoniji obilježit će ih za čitav život. Nakon dvadeset i tri godine Begonju prođe jeza kada prođe kraj Banovine, a Nakov ne želi nikada više doći u Split – na mjesto gdje mu je ubijen prijatelj Saša, niti može Begonji oprostiti. Branko Glavinović koji je golim rukama otkidao mitraljez i lupao njime po transporteru nije želio da se njegov postupak prikazuje herojskim kao što bi i roditelji Saše radije htjeli imati živoga sina negoli prvu žrtvu Jugoslavske narodne armije koja će poginuti u ratnim sukobima na prostorima bivše Jugoslavije. Naratori službenog sjećanja utkat će u njega velike ideje i velike laži, a u toj se mreži neće naći prostora za emocije i sjećanja onih čije se te mreže saplele. Umjesto njih govorit će generali i novinari – karijeristi i političari. Preko trauma tih malih ljudi zarađivat će svoje poene budući ratni zločinci s jedne strane i budući veleposlanici i donačelnici, s druge strane. Pričajući „velike“ priče koje će se naći sasvim prikladnima u „velikim“ pripovijestima o stvaranju suverenih i samostalnih država, s jedne strane i raspada Jugoslavije s druge strane. Historiografija se već odavna bavi sudbinama malih ljudi. Kao da po nekom pravilu historiografija mora u koraku s politikom i saborskim deklaracijama prvo utvrditi okvire da bi ju druga generacija povjesničara tek mogla upotpuniti i u nju unijeti različite nijanse. Ako ovaj rad nije uhvatio korak s tim tako što je pričao i o malim ljudima – o malim slikama – onda je i velikim svojim dijelom ispunio svoju svrhu.