Već je suvremenicima i sljedbenicima Ante Starčevića (1823–1896) bilo poznato koliko je on cijenio uvide Jean-Jacquesa Rousseaua (1712– 1778). Josip Horvat pridjenuo mu je stoga naziv »novi hrvatski Rousseau«. No njihova idejna blizina još uvijek nije pobliže istražena i prikazana u pojedinim segmentima višeslojnoga opusa. Ovaj članak ponajprije naznačuje u kojoj je mjeri ta istraživačka zadaća dosad ispunjena. Potom detaljnije ocrtava u čemu se i gdje legendarni državnik, filozof i pjesnik iz Like oslanjao na promišljanja i spoznaje znamenitoga prosvjetitelja iz Ženeve. Naposljetku ustanovljuje kako se kroz cijeli opus i jednoga i drugog autora, kao nit vodilja, provlači motiv raskrivanja opsjena i prokazivanje prijevara u društvu, kritika ćudoredne iskvarenosti, izrugivanje slavljenih kumira i lažnih proroka. S time povezuje njihovo iskonsko filozofsko zauzimanje za oslobađanje od svih oblika sužanjstava, skidanje krinki licemjerja i promicanje istine. Ishodišnu teza ovoga članka ilustriram usporedbom istoimenih djela: Rous­seauova libreta Le Devin du Village (1752) i Starčevićeva pučkoga igrokaza Selski prorok (1852). Raščlamba radnje, likova i promišljanja stvarnosti u operi jednočinki i trodijelnoj drami iznosi na vidjelo srodnost dvaju prosvjetiteljskih mislitelja, dvaju oštrih kritičara društvene iskvarenosti i licemjerja, zagovornikā povratka prirodi. Obojica veličaju pučku jednostavnost, skromnost, prostodušnost, poštenje i naravne kreposti. U obojice je bjelodana sklonost prema idiličnim prizorima pastirskoga i seljačkoga življenja. Romantične slike i pastoralni opisi prožeti su odgojnim naputcima i ćudorednim poukama. Obojica dijele i slijede izvornu čežnju i strast za istinom koja se otvara onima što imaju hrabrosti tragati za bîti zbilje, raskrinkavati zablude i pronicati u temelj stvari. Razlika je u tome što zaljubljene u Rousseauovu djelu spašava mudri čarobnjak, dok je spas Starčevićevih zaljubljenika došao tek skidanjem krinke s lažnoga proroka i varalice Luke Svevidića. Članak smješta Starčevićevu dramu u povijesni okvir razvoja pučkih igrokaza u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća. Priča iz narodnoga življenja u Lici prožeta je aforizmima i filozofskim refleksijama. Djelo svjedoči o istinama i zabludama ljudi u ličkim selima. Ali njegova je prava vrijednost u tome što je posrijedi osebujan filozofski teatar.