Napredak umjetničkih praksi i stvaranje nove kategorije umjetničkih artefakata očekivano je doveo i do problema intuitivnog, ali i teorijskog određenja navedenih artefakata i praksi kao (ne)umjetničkih. Uvođenje do tada neumjetničkih ili uporabnih predmeta svakodnevnoga svijeta u svijet umjetnosti otvorio je rascjep u određivanju predikata biti umjetničkim djelom. Odgovor i teorijski izazov koji je uslijedio pojavio se u često osporavanoj potrebi pa i samoj mogućnosti da se umjetnost uopće definira. Čini se da, u kontekstu navedenog problema, potreba nije sporna, ali mogućnost definiranja snažno je metodološki određena – željena definicija ne smije se urušiti novim napretkom umjetničkih praksi, posebno s obzirom da se izvodi iz umjetnosti kao dovršenog sustava. Nadalje, ona unatoč svojoj dovršenosti mora moći obuhvatiti nove umjetničke predmete i tako zadržati demokratičnost, inovativnost i imaginaciju kao obilježja koja tradicionalno konstituiraju područje umjetničkoga. Tako zahtjevan zadatak, koji bez dublje teorijske analize djeluje gotovo protuslovno, moguće je izvršiti spojem Dantoovih i Hegelovih teorija. Umjetnost valja pokušati definirati iz nje same, njenog historijskog napretka, a ujedno i opravdano napustiti estetiku kao filozofsku disciplinu koja se pokazuje nedovoljnom u korist samoproblematizacije umjetnosti kao filozofije umjetnosti. Time umjetnost sama sebi postaje objektom ispitivanja i vlastitom filozofijom koja omogućuje traženu dvostrukost u njenom definiranju.