Predmet su ovoga diplomskog rada zbivanja u gradu Osijeku i njegovoj okolici za vrijeme velikosrpske agresije, odnosno borbenog djelovanja snaga Jugoslavenske narodne armije, pobunjenih Srba i četničkih postrojbi na Republiku Hrvatsku od ljeta 1991. do potpisivanja Sarajevskog primirja u siječnju 1992. godine. Tom je obrambenom ratu za neovisnost i cjelovitost hrvatske države, koji će biti prozvan Domovinskom ratom, prethodila pobuna kod dijela srpskoga stanovništva u Hrvatskoj tijekom kolovoza 1990. i njihovo poricanje novoustrojene hrvatske vlasti. Pobune su iz početnih incidenata prerasle u izravne sukobe, a na području istočne Slavonije izdvaja se masakr nad dvanaestoricom hrvatskih policajaca u Borovu Selu iz 2. svibnja 1991. godine. Od tada pa do kraja godine, lokalno stanovništvo istočne Slavonije izloženo je svakodnevnim provokacijama, zlostavljanjima i sveopćim napadima od strane pobunjenih Srba koje će u ljeto 1991. ishoditi ratnim stanjem. U radu su detaljno prikazane borbe u okolici grada Osijeka, kao i u gradu samom, a za obranu grada ističu se rujanske borbe za vojarne i vojne objekte JNA, čijim su osvajanjem hrvatske snage priskrbile veću količinu oružja važnoga za daljnju obranu i utvrđivanje grada. Nakon pada Vukovara, Osijek postaje grad na prvoj crti istočnoga bojišta, poluokružen i neprestano bombardiran iz srpskih uporišta nadomak grada. Ipak, zbog odvažnih borbi u okolici, koji su unatoč okupaciji od strane brojnijeg i nadmoćnijeg suparnika, pružali značajan i dugotrajan otpor, Osijek će potpisivanje primirja u Sarajevu, a zatim i ostatak rata, dočekati kao „nepokoreni grad“.