Lovrak se književnim radom počinje baviti vrlo rano, paralelno s početkom rada u školi, kada objavljuje 1924. Strašan san u časopisu Smilje. No, svoja najbolja i najznačajnija djela piše tridesetih godina 20. stoljeća, među kojima su Vlak u snijegu (1933.) i Družba Pere Kvržice (1933.). Selo i seoski prostor glavni je autorov motiv: Lovrak radnju većine svojih dječjih romana smješta u seosku zajednicu. Autor seoski prostor idealizira (domaću hranu, blagotvorno djelovanje prirode, puno prostora za dječju igru) i izražava odbojnost prema gradu (zahlađeni međuljudski odnosi, siromašna predgrađa, djetinjstvo u skučenim zgradama). Lovrak unosi još inovacija u dječju književnost. Njegovi seoski junaci ne slušaju savjete roditelja, već oni kritiziraju svijet odraslih, a Lovrak ispravnost dječje volje i postupaka nikada ne dovodi u pitanje jer su to „apolonska djeca“, nositelji bolje i humanije budućnosti. Njegova se djeca lako udružuju u kolektive i družbu, kako bi djelovala za zajedničko dobro: obnovu porušenog mlina, pravdu, slogu i jednakost. No, ni djeca nisu mogla ostati pošteđena društvenog klasificiranja u socijalno raslojenoj sredini, pa tako nemamo samo borbu između dobrih i loših dječaka (Pero i Divljak), već i siromašnih i bogatih (Ljuban i Pero). U većini Lovrakovih romana pojavljuje se mesijanski lik učitelja koji želi pomoći selu, donoseći nove socijalne uvijete u zaostalu seosku sredinu: školovanje, higijenu i borbu protiv alkoholizma. Učitelj je jedini odrastao lik iz svijeta odraslih kojem djeca poklanjaju svoje povjerenje.