Ovaj doktorski rad ima za temu istraživanja one koji riječ izgovaraju; zovemo ih govornicima i one koji riječ primaju, zovemo ih slušateljima. U radu se polazi od razlike između riječi izgovorene jednom ili više slušatelja. Kakvo je današnje suvremeno govorništvo s obzirom na nove medije (radio, televizija, film, portali, internet) u radu se prikazuje komparativnom metodom i hermeneutičkom metodom istraživanja. Temeljem izložene usporedbe i prikaza klasične i suvremene retorike te istraživanjem provedenim u disertaciji potvrđena je ključna hipoteza rada. Kvintilijanova retorika i savjeti za dobar odgoj i obrazovanje imaju niz vrijednih preporuka i uputa koje nadilaze njegovo vrijeme i nalaze primjenu u suvremenom sustavu odgoja i obrazovanja. Time je dokazana svevremenost njegove retorika i djela Obrazovanje govornika. Ono je klasično u doslovnom značenju zato što pripada antičkoj, odnosno starorimskoj književnosti. Ali je klasično i u prenesenom značenju kao nešto uzorno, prvorazredno i izvrsno u povijesti mišljenja. Specifičnost retorike, odgoja i naobrazbe na taj je način bolje rasvijetljena kada se stavila u najširi kontekst i usporedila s klasičnim mjestima iz antike. U radu je prikazan povijesni slijed retorike, njezina nazočnost kao znanstvene discipline, filozofske orijentacije i praktične uporabe u odgoju, obrazovanju, politici i svakodnevnom životu. Retorika, umijeće govorništva, od davnih dana, s više ili manje pozornosti, predmetom je ozbiljnoga studija filozofa, lingvista, povjesničara, estetičara i drugih koji istražuju mogućnosti ljudskoga umijeća izraženoga riječju. Riječ ima ubojitu snagu: može uništiti, zaštititi, liječiti, milovati. Riječ obrazuje, odgaja, poučava, ona se sluša ili osluškuje. Riječ netko nekome šalje, izgovara ili piše. Snaga riječi mora uvjeriti, preobratiti, odgojiti, izazvati učinak koji je govorniku cilj. Načela i tehnike govorništva kroz povijest su se nadograđivale, prožimale, suprotstavljale, hvalile i kudile. Mnogi su govornici vješto govorili, ali nisu se bavili metodikom, pedagogijom ni psihologijom govorništva. U tom studiju, praktičnom poučavanju i odgoju govornika ogroman prinos dao je Kvintilijan. Za razliku od starih pedagoga koji su preferirali vjerski odgoj i rituale, Kvintilijan čini iskorak. Analiza njegova moralnoga odgoja neodvojiva je od pitanja didaktike, metodike, pedagogije, psihologije, etike, ukupno u službi izgradnje idealna govornika. Mnogi aspekti 200 Kvintilijanove pedagoško-retoričke metodike kroz povijest su, sve do danas, ostali aktualni. Dijakronijski razvitak formuliranja ciljeva u europskom odgoju nakon Kvintilijana pokazuje da su ti ciljevi kompatibilni sa znanstvenim razvojem, vjerskim sustavom te razvojem ciljeva tjelesnoga i zdravstvenog odgoja. Metodika, kao praktični proces bavljenja nastavom kako ju je uspostavio Kvintilijan, u suvremenome hrvatskom školskom sustavu, koji se temelji na visoko strukturiranim standardima, vrijedi kao temeljna sastavnica izgradnje intelektualno i duhovno zdrave populacije. Analizom općih mjesta teorije odgoja i obrazovanja te usporedbom klasične i suvremene retorike ostvaren je glavni cilj ovoga istraživanja. Potvrđene su na konkretnim primjerima i dokazima sličnosti i različitosti koje su razmotrene u obzorju suvremenih komunikoloških i pedagoških dostignuća. Istraživanje o svevremenosti retorike s osobitim osvrtom na Kvintilijana dokazalo je zorno aktualnost njegovih pravila odgoja i obrazovanja. Njegove teze potvrđene su kao veličanstvena sinteza antičke retoričke tradicije koja je imala snažan nastavak i recepciju kako u srednjem vijeku tako i u modernom dobu. Postavke koje je izveo u svojemu Obrazovanju govornika pokazale su se kao dragocjene i u određenim pitanjima odgoja i obrazovanja u suvremenom školstvu. Temeljem prikupljena gradiva i njihovom kritičkom analizom u svjetlu suvremenoga sustava naobrazbe dospjeli su na vidjelo novi prinosi u dokazivanju značenja svevremenosti Kvintilijanovih postavaka metodologije odgoja govornika.