Jedna od ključnih kompetencija za vođenje kvalitetnog života u društvu je socijalna kompetencija koja je obilježena sposobnostima prikladne upotrebe znanja i vještina u društvu ovisno o kontekstu društvenog događaja. Usvaja se za vrijeme ranoga djetinjstva jer je ključno razdoblje za emocionalni i socijalni razvoj. Međutim, među određenim skupinama djece postoji rizik neusvajanja socijalne kompetentnosti, a među tim skupinama spadaju djeca s poremećajem hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD). Cilj ovog rada je opisati socijalizacijske procese djece s ADHD-om uključujući i kada se ne vodi specijalizirana briga za odgoj djece s ADHD-om. Također, istaknuta je i problematika dijagnoze i tretmana ADHD-a. Rad se temelji na znanstvenu literaturu o ADHD-u i odgoju djece te na knjigu The Social Construction of Reality Petera L. Bergera i Thomasa Luckmanna po kojoj se interpretiraju socijalizacijski procesi opisani u radu. Primjenjujući Bergerovu i Luckmannu teoriju, može se tvrditi da su djeca s ADHD-om podložne riziku neuspješne socijalizacije i to kao posljedica svoje društveno stigmatizirajuće pozadine. Njihova ponašanja su često frustrirajuća i zahtjevna roditeljima, učiteljima i vršnjacima zbog čega se prema njima postupa drukčije. Zbog stigmatizirajuće etikete ADHD-a kao i njihovog općenitog socijalnog i obrazovnog neuspjeha, djeca s ADHD-a internaliziraju osjećaj inferiornosti u sebi te dugoročne negativne povratne informacije dovodi do raznih funkcionalnih deficita u odraslu dob. Resocijalizacija djece s ADHD-om je moguća dijagnozom ADHD-a, njenim tretmanom te uključenošću roditelja, učitelja i dr. aktera u pomaganju djece s ADHD-om, ali se treba postupati s oprezom zbog upitne valjanosti nekih dijagnostičkih kriterija i tretmana te zbog kompleksnosti poremećaja.