Abstract | Film je, kao jedan od najmasovnijih fenomena popularne kulture, od svog nastanka služio kao
sredstvo kroz koje su se odašiljale različite poruke. Tema ovog diplomskog rada bavi se
filmom kao političkim i ideološkim medijem u razdoblju druge Jugoslavije (1944.-1991.
godine). Iako film ima brojne dimenzije odlučio sam se analizirati onaj njegov
najkontroverzniji aspekt, a to je filmska političnost i ideologizacija. Film, kao umjetnost i kao
medij, ima specifičnu formu opisivanja, konstrukcije i negacije društvene stvarnosti. Njegova
popularnost, estetika, namjerna ili nehotična tekstualnost, čini ga idealnim izvorom i temeljem
jednog takvog rada u sklopu komunikologije. Jer bez poznavanja filma nema govora o
dubljem razumijevanju suvremene kulture (Gilić, 2007: 5).
Postojanje druge Jugoslavije u srži je povezano s proizvodnjom pokretnih slika. Moć filma i
njegov ideološki potencijal nisu prošli nezamijećeni od strane režima koji se tim osobinama
često služio u svoju korist - kako bi širio i propagirao ideologiju i vrijednosti socijalizma,
bratstva i jedinstva, nesvrstanosti i mitologiju Drugoga svjetskog rata (Janjetović, 2010;
Vučetić, 2012.). Usprkos režimu, određeni autori težili su oslobađanju jugoslavenske
kinematografije birokratskog dogmatizma te promicali slobodu izražavanja i
eksperimentiranja. Samim time otkrivali su tamniju stranu socijalističke države kakva je bila
Jugoslavija.
S obzirom na relativno malu vremensku distancu i krvavi raspad države, za razdoblje druge
Jugoslavije vežu se brojne političke kontroverze. Međutim, ako se izađe izvan okvira
ideoloških ili osobnih (subjektivnih) (re)interpretacija tog sustava i društva, ostaje nam jedno
povijesno razdoblje bogate kulturne ostavštine i upravo ta umjetnička djela, ako ih čitamo
kritički i analitički, imaju sposobnost pričanja vlastitih priča koje nam mogu pomoći u boljem
razumijevanju razdoblja socijalističke Jugoslavije. |