Na samom početku 17. st. hrvatski narod živio je u velikom siromaštvu. Stalni ratovi s Turcima imali su odjeka na cjelokupni život stanovništva, pa tako i na školstvo. Samo su se pojedinci mogli školovati u zapadnim zemljama dok su drugi bili ograničeni na pavlinsku gimnaziju u Lepoglavi i Kaptolsku školu, od kojih nijedna nije bila od koristi za svjetovnjake. U takvim okolnostima izrazito je važna bila odluka gradskog senata da pozove isusovce u grad Zagreb. Odmah prilikom dolaska isusovci su se počeli baviti problemima školstva. Najprije su tražili rješenje za vlastito stambeno pitanje, a potom zaklade za uzdržavanje svog kolegija, škole i doma za siromašne učenike. Pretpostavlja se da je isusovački general Klaudije Aquaviva suosjećao s patnjama hrvatskog naroda jer je dopustio osnivanje kolegija i škole iako zaklada za njihovo uzdržavanje nije bila dostatna. Tako je na blagdan Duhova, 3. lipnja 1607. g. održana velika svečanost prilikom otvorenja gimnazije, a u Zagreb su već stigli i prvi profesori isusovci. Isti je general zagrebačkoj rezidenciji 1612. g. dodijelio prava i naslov kolegija čime je hrvatsko školstvo uzdignuto na razinu školstva zapadnih zemalja.