Za razliku od životinje koja je uglavnom genetsko biće, čovjek je većim dijelom singenetsko biće, biće čije je ponašanje naučeno, prihvaćeno preko intenzivnih neposrednih odnosa (syngenesis = odnos). Ti intenzivni neposredni odnosi koji uče čovjeka ponašanju i razlikuju ga od ţivotinje odvijaju se neposrednom interpersonalnom komunikacijom koja je stvorila čovjeka kakvog danas poznajemo. U počelu svakog ljudskog postojanja je riječ i ona prati čovjeka tijekom čitava njegova ţivota, ona ga stvara i razvija. I u Bibliji na samom početku stoji: ''U početku bijaše riječ''. Čovjeka stalno prate poruke iz okoline i neprestano ih s okolinom izmjenjuje. Poruke prerastaju u razgovore, a razgovor postaje osnovno sredstvo preţivljavanja. (Brajša, 1994: 12) Komunikacija je počelo svakog ljudskog ţivota, ona doslovno znači ţivjeti jer je osnova društvenog ţivota, a još od antičkog doba filozofi nas uče da je čovjek društveno biće. Ako komunikaciju smatramo počelom i vodiljom ljudskog ţivota, dakako je vaţno ozračje u kojem se ona odvija, kako se odnosimo jedni prema drugima, koje riječi koristimo te kako teče komunikacija na verbalnoj i neverbalnoj razini. Komunikacija je osnova svih meĎusobnih odnosa, pa tako i onih u odgoju i nastavi.