Krajem 12. i početkom 13. stoljeća, a osobito nakon sredine 13. stoljeća na širokom srednjoeuropskom prostoru dolazi do široke pojave podizanja kamenih burgova, smještenih mahom na strme i nepristupačne litice, na povišene, strateški izabrane položaje s kojih se moglo dobro nadgledati širi okolni kraj s dolinama kojima su tekle stoljetne prometnice, a koje su u srednjem vijeku povezivale važnija naselja, trgovišta i gradove. Svi su ovi utvrđeni gradovi Hrvatskoga zagorja pobuđivali dugogodišnje zanimanje stručnjaka, međutim tek se u novije vrijeme pristupilo intenzivnijim arheološkim istraživanjima nekolicine njih. Jedan od njih je i burg Vrbovec, smješten na krajnjem sjeverozapadnome dijelu Hrvatskoga zagorja, u Klenovcu Humskom. I dok za većinu burgova, u nedostatku pisanih povijesnih izvora, i danas stručnjaci dvoje o počecima njihove gradnje, pri čemu se tek pojedini od njih smatraju starijima, a većina se veže uz obrambeni sustav kralja Bele IV., odnosno uz vrijeme nakon provale Mongola 1241./1242. godine., burg Vrbovec nam je pružio izvorne arheološke podatke o najstarijim slojevima ove vrste arheoloških lokaliteta u nas. Bogato predstavljeni arheološki nalazi i ukupni rezultati deset sezona arheoloških istraživanja Plemićkoga grada Vrbovca, predstavljaju za sada prvo takvo monografsko izdanje o srednjovjekovnome burgu na ovome prostoru, te će buduće objave burgova čija su istraživanja u tijeku još više produbiti spoznaje o počecima izgradnje burgova na ovome pograničnome prostoru Kraljevine Ugarske i Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti. Dakako, i sam nastavak istraživačkih radova na lokalitetu Plemićki grad Vrbovec zasigurno će nam dati odgovor na niz pitanja koja su ostala otvorena. Ipak, već na ovome stupnju istraženosti, burg Vrbovec nam je dao neprocjenjivo vrijedne podatke koja su uvelike proširili naša prijašnja znanja o njemu, temeljena isključivo na pisanim povijesnim izvorima. Prema povijesnim izvorima smatralo se da je burg podignut u 13. stoljeću, a da je život na njemu prekinut oko polovine 15. stoljeća jer se već 1463. godine spominje kao abolitum castrum Wrbowcz, a 1497. godine se navodi montem Werbowcz desertum, in quo castrum olim Werbowcz extasse dicitur. Ipak, arheološka su istraživanja pokazala drugačiju sliku. Dapače, nakon otkrivenih pronalazaka iz kasnijih vremena, poduzeta su i detaljnija povijesna istraživanja koja su potvrdila naša otkrića i produbila spoznaje o postmedijevalnom sloju života na položaju nekadašnjega srednjovjekovnoga burga. Prije ljudskih djelatnosti na tome lokalitetu, čini se da se radilo o jednome brdu koje je graditeljskom preinakom, iskopom duboke grabe, prilagođeno potrebama vrbovečke utvrde. Upravo je s te južne strane bio i prilaz burgu, a duboka graba je vjerojatno bila premoštena pokretnim mostom. Glavna utvrda nalazila se na istaknutijem uzvišenju, u narodu zvanome Veliki Gradiš, koje za oko 50 m nadvisuje udolinu rijeke Sutle. Dio cjeline vrbovečkog srednjovjekovnog kompleksa čini susjedni, manji južni brijeg koji nosi toponim Mali Gradiš ili Malo Gradišče, na kojem se ne naziru nikakvi vidljivi tragovi gradnje, i kojeg danas od sjevernog dijela kompleksa s glavnom utvrdom dijeli suvremena prometnica Klenovec Humski – Kostel – Pregrada. Prva stručna, probna arheološka iskopavanja poduzeo je Institut za arheologiju 1987. te, kasnije, 1994. g. Od 2001. pa do 2010. (s prekidom 2009. godine) odvijaju se sustavna arheološka istraživanja, u vidu dvotjednih do trodjednih iskopavanja te konzervacije i sanacije otkrivene arhitekture. Arheološkim je istraživanjem definiran poligonalni tlocrt romaničkoga burga, podignutoga možda već krajem 12. a zasigurno u prvoj polovini 13. stoljeća, koji se sastoji od obodnog zida, palasa na sjeveru, u čijem su prizemlju bili gospodarski objekti, južne branič-kule, dvorišta s cisternom i, vjerojatno, gospodarskim drvenim objektima u jugoistočnom i istočnom dijelu dvorišta, zatim manje trapezoidne istočne prostorije unutar jezgre burga koja je dograđena u kasnijim fazama egzistencije srednjovjekovnoga grada, odnosno u drugoj polovini 15. stoljeća. Dosadašnjim je arheološkim istraživanjem u cjelini istražen prostor triju prizemnih prostorija sjevernog stambenog dijela burga. U prvobitnoj, romaničkoj fazi, taj je prostor bio dvodijelno podijeljen, a zid koji dijeli sjevernu i istočnu prostoriju dodan je negdje tijekom 15. stoljeća, možda već za vremena grofova Celjskih koji su obavljali veće pregradnje na burgu, ili u drugoj polovini 15. stoljeća. U istraživanim prostorijama ustanovljen je isti slijed taloženja, odnosno zasuća slojeva te je bilo moguće ustanoviti i ujednačiti faze uslojavanja u sve tri prostorije. Ispod slojeva urušenja čitavih zidova gornjih katova i prizemlja (u kojima je pronađeno mnoštvo ulomaka kamenih doprozornika i dovratnika vrhunske izrade u duhu gotike s početka 15. stoljeća) nalazili su se slojevi urušenja kaljevih peći, opalih s gornjeg ili gornjih katova. Ustanovljeno je postojanje barem dvaju peći koje su bile bogato ukrašene pećnjacima s figuralnim motivima. Ispod ovih slojeva nalazi se goreni sloj urušene drvene podnice kata koji pak zatvara donji tanki sloj zemlje koji predstavlja zadnju fazu života na srednjovjekovnome gradu, datiranu u kraj 15. stoljeća. Podnice prizemlja palasa načinjene su od čvrsto nabijenog sitnog oštrobridnog kamenja. Vrlo prepoznatljivi sloj urušenja stropa prizemlja predstavlja vrst graničnika između gornjih slojeva i nalaza koji pripadaju prostorijama gornjeg kata te donjih koji su ostaci ansambla prostorija prizemlja ili su pak dijelom u njih propali i nalazi s gornjeg kata prilikom njegova rušenja. Na osnovi arheoloških nalaza zaključeno je da je sjeverozapadna prostorija bila kuhinja, u kojoj su se kroz razdoblje od 13. do 15. stoljeća taložili ulomci polomljene kuhinjske keramike. Ostale dvije prizemne prostorije bile su gospodarskih namjena. Na katu ili katovima je bio stan plemića sa spavaonicama i reprezentativnim sobama za boravak. Repertoar nalaza ukazuje na to da je plemić kao pribor za jelo i piće koristio luksuzno ukrašene noževe, staklene i keramičke čaše te vrčeve. Izvan jezgre burga uz sjeveroistočni dio obodnog zida dograđen je u najranijim fazama izduženi zidani objekt koji možda predstavlja branjeni ulaz u jezgru burga. Na istraživanim područjima izvan jezgre burga uglavnom je ustanovljeno da se ispod šumskog humusa nalazi debeo sloj ruševina srednjovjekovnih zidova. Iako se spuštalo i po nekoliko metara u dubinu, tek se na pojedinim mjestima dosegla razina starijih slojeva. Na području sjeverozapadno uz obodni zid jezgre burga otkriveni su ostaci drvene konstrukcije, čija je namjena za sada nepoznata. Konstrukcija je egzistirala kroz najranije srednjovjekovne faze lokaliteta, od kraja 12. pa do kraja 13. stoljeća, a iznad nje su nataloženi slojevi sve do prijelaza 15. u 16. stoljeće. Zid, koji se pruža paralelno uz jugoistočni segment obodnog bedemskog plašta, predstavlja pak građevinsku intervenciju iz razdoblja novog vijeka, odnosno iz vremena kada burg više nije bio u funkciji, a u uskoj je vezi s ostacima drvene kule podignute u 16. stoljeću na samim ruševinama srednjovjekovnoga burga. Drvena je kula na katu imala postavljenu peć u kojoj su korišteni i pećnjaci iz starijih srednjovjekovnih slojeva. Sloj 16. stoljeća je nataložen i u dvorištu burga te u zapuni srednjovjekovne cisterne. Obiluje brojnim keramičkim nalazima, životinjskim kostima, te pojedinim vrlo luksuznim predmetima koji nas upućuju na to da u 16. stoljeću ovaj položaj nije bio zaposjednut isključivo vojnom posadom, već da je na njemu boravio i bogatiji uglednik. Takvu su nam sliku potvrdila i povijesna istraživanja. Kao i srednjovjekovni burg, tako je i drvena kula stradala u požaru, možda uzrokovanome i nekim vojnim napadima. S obzirom na stratigrafsku sliku burga Vrbovca i njegovih graditeljskih faza, polučenu na osnovi dosadašnjih rezultata istraživanja, u knjizi je iznijet i pregled tog tijeka stoljetnog taloženja slojeva, svjesno pri tome izbjegavajući determinantne izraze poput „faza“ ili „horizont“, upravo iz razloga što će nastavak istraživanja zasigurno proširiti ove spoznaje te donijeti i nove. Knjiga je popraćena bogatim katalogom nalaza, opremljena fotografijama u boji te crtežima nalaza, arhitektonskom i nacrtnom dokumentacijom. Daje se stratifikacija i datacija svih slojeva i struktura, kao i arheoloških nalaza. Prezentiraju se i rezultati apsolutnodatacijskih analiza, a u drugome dijelu knjige svojim prilozima stručnjaci iz drugih znanstvenih područja i disciplina (povijesna istraživanja, zooarheološke i arheobotaničke analize te analiza keramike s premazom) daju poseban doprinos interdisciplinarnom sagledavanju ovoga arheološkoga lokaliteta.