Rasplamsavanje teoretske rasprave o deliberativnoj demokraciji autor promatra u svjetlu određenih nastojanja da se usavrše postojeći oblici vladavine te da se isprave i nadomjeste očiti nedostatci sadašnje predstavničke demokracije. Kako se potkraj prošloga stoljeća počela učvršćivati planetarna prevlast liberalnoga modela pučke vladavine, tako je rasla i potreba da se on dalje usavršuje i poboljšava. Pritom se deliberativna demokracija izdvojila i nametnula zahvaljujući svojoj osobitoj privlačnosti i širokoj recepciji. Tako se govori danas o deliberativnom obratu, koji je nastupio 1990. Traži se novi pristup vladavini puka koji naglašava vijećanje, razmatranje, raspravu, diskurs, debatu i preispitivanje u postupku donošenja važnih zajedničkih odluka, to jest odluka koje se tiču političke zajednice. Najbliži, premda ne posve istoznačan sinonim za to bio bi izraz diskurzivna ili konzultativna vladavina puka. Spomenuti pokušaji popravljanja demokracije svjedoče u stanovitom smislu o tome da se vladavina ne treba temeljiti samo na većinskom odlučivanju kao načinu prevladavanja suprotstavljenih interesa. Ispituje se šire supstancijalno razumijevanje pučke vladavine koje počiva na određenim normativnim postavkama i na suglasnosti u okviru pluralistički uređenih odnosa u društvu. U većine predstavnika te struje razabire se nastojanje da se elementi većinske vladavine povežu s usuglašavanjem mnijenjâ prigodom odlučivanja.Oživljavanje deliberativne demokracije ponovno je snažno osvijetlilo izvore pučke vladavine u antičkoj Grčkoj, a osobito je dovelo u žarište Aristotelov pristup politici. Filozof iz Stagire načinio je teoretsku analizu višestoljetne tradicije helenske deliberativne političke prakse, te u tom pogledu njegov jedinstveni filozofski diskurs služi kao znakovit putokaz. Uzimajući u razmatranje suvremene rasprave o deliberativnoj vladavini puka, ovaj ogled ukazuje ne neke od temeljnih elemenata Aristotelova shvaćanja politike. Pobliže rasvjetljuje njegove aporije, parabole i argumente u prilog javnoj raspravi i zajedničkom odlučivanju. Ispituje nadalje argumente kojima Stagiranin potkrepljuje tvrdnju kako je nužno da građani javno vijećaju i međusobno obrazlažu svoja stajališta. Najprije ukazuje na razvoj pojma deliberativna demokracija. S time je povezan ekskurs o podrijetlu i značenju riječi »deliberacija« i kratak prikaz pojmovnih određenja deliberativne demokracije na temelju triju definicija. Zatim Aristotelovo razumijevanje zajedničkoga deliberiranja i njegovu takozvanu teoriju zbroja smješta u povijesni kontekst te ih razmatra u usporedbi s odgovarajućim teorijama njegovih prethodnika. Naposljetku sažimlje argumente u prilog zajedničkom razboru i kreposti u sljedećih pet oblika: etički, politički, dijanoetički, teleološki i argument zajedničke odgovornosti. Izložene Aristotelove postavke i promišljanja preporučuju se kao vrijedna svjedočanstva i korisni savjeti za suvremenu raspravu o deliberativnoj vladavini puka.