Malo je spomenika arhitekture gdje se najviša kvaliteta zdanja tako skladno spojila s prirodom, kao što je to na otočiću sv. Marije na Velikom jezeru na otoku Mljetu. Još u dalekom 12. stoljeću ovdje je sagrađena crkva, potom i benediktinski samostan. No dok je monumentalna crkva s kupolom ostala gotovo intaktna, samostan su benediktinci dograđivali, pretvorivši ga u zenitu svojega razvoja najprije u svojevrsni renesansni ljetnikovac, a potom i u impresivnu tvrđavu, sve do ukinuća opatije, istodobno s padom Dubrovačke Republike 1808. godine. Taj osebujni sklad najbolje je opisao Cvito Fisković: »Na otočiću, koji se uzdiže sred jezera na zapadnom dijelu Mljeta sunča se napušteni samostan i stara crkva. Čvrsti i zatvoreni građevni sklop sljubio se sa zelenom šumom i upotpunjuje plavu tišinu mirnog mora, u kojem se odražava plavet neba i svjetlost u krošnjama. Maslinici i vinogradi, krš i stijene, koji nas prate uzduž čitave dalmatinske obale, ovdje tek proviruju, a gusto borovo granje prekrilo je okolne bregove, pa čitav krug naliči na zeleni vijenac bačen sred pučine«.