Autor ove doktorske disertacije bavi se bogatom pisanom baštinom naslovnog biskupa Ivana Antunovića, velikog duhovnog vođe i narodnog preporoditelja bačkih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. U svom magistarskom radu pod naslovom Bračni i obiteljski moral u nekim djelima Ivana Antunovića – Bog s čoviekom i Čovik s Bogom u svoji molba i prošnja, autor je istražio što Ivan Antunović govori o bračnom i obiteljskom moralu u svoja dva najvažnija teološka djela. U ovoj doktorskoj disertaciji obradio je pod vidom bračnog i obiteljskom morala sva relevantna Antunovićeva djela. U svom radu uočio je da Antunović inzistira na vjersko-moralnoj obnovi braka i obitelji jer su to temeljne ustanove društva i Crkve. Zato je za temu ove disertacije postavio sljedeću tezu: Vjersko-moralna obnova braka i obitelji – model opstanka i napretka naroda u djelima Ivana Antunovića. Glavni cilj doktorskoga rada jest cjelovito istražiti bračni i obiteljski moral u djelima Ivana Antunovića i analizom pokazati da je Ivan Antunović gradio poseban model za vjersko-moralnu obnovu obitelji. Očekivani znanstveni doprinos je na temelju dobivenih rezultata pokazati da je Ivan Antunović svojim aktivnim djelovanjem kao svećenik i prosvjetitelj snažno utjecao ne samo na vjerski nego i na društvenogospodarski život svojega naroda, Hrvata Bunjevaca i Šokaca. Uz Uvod i Zaključak doktorski rad ima četiri poglavlja. Radi boljeg razumijevanja značaja lika biskupa Ivana Antunovića i njegova djelovanja za njegov „mili Rod”, u prvom poglavlju pod naslovom Život i rad biskupa Ivana Antunovića, autor najprije u kratkim crtama prikazuje njegov život i rad. Iz tog prikaza vidljivo je da su obitelj iz koje potječe, a potom njegov studij te napose pastoralni rad, temelj njegovoga spisateljskoga rada u kojem je uz ostalo, razradio nauk Crkve o braku i obitelji, dajući svemu svoj doprinos konkretnim, originalnim moralnim poukama. Drugo poglavlje nosi naslov Povijesni okvir djelovanja Ivana Antunovića. Značaj njegovog rada i njegov dragocjeni doprinos osvjetljavaju i povijesne, pastoralne i društveno-političke prilike u kojima je živio i radio. Stoga je i njih prikazao u prvom dijelu drugog poglavlja stavljajući ih u podnaslov Povijesni kontekst. U nastavku drugog poglavlja prikazao je što sam Ivan Antunović govori o sebi i svom vremenu. Njegova osobna svjedočanstva o sebi i svom vremenu, odnosno o situaciji u kojem se nalazio njegov „mili Rod” baca posebno svjetlo na cjelokupni njegov rad i daje mu još veću vrijednost. Tako saznajemo značajne i zanimljive činjenice o njegovoj naravi i karakteru. Antunović potom ocjenjuje stanje u kojem su se nalazili bački Hrvati – Bunjevci i Šokci na početku njegovog javnog djelovanja. Doista, sav njegov rad, a napose moralne pouke, dobivaju posve drugačije značenje kada se prikažu u svjetlu njegova vremena i situacije u kojoj se nalazio njegov hrvatski narod, u ono vrijeme neprobuđene nacionalne svijesti, u okruženju naglašene mađarizacije i germanizacije. Poznavajući konkretnu situaciju, s jedne strane, i pobožnost, radinost i dobrotu svoga naroda, s druge strane, Ivan Antunović je višestruko želio pomoći svome narodu ne žaleći truda, vremena pa ni materijalnih dobara kojima je raspolagao. U trećem i središnjem poglavlju pod nazivom Ivan Antunović o braku i obitelji, donose se i analiziraju njegove moralne pouke o braku i obitelji koje se temelje na Svetom pismu i nauku Učiteljstva Crkve, a protkane su i brojnim primjerima iz svakodnevnog života. Ivan Antunović je u svojim pisanim djelima uvijek pred sobom imao konkretne osobe i konkretne životne situacije pripadnika svoga naroda koji je ljubio cijelim svojim bićem i kojemu je želio pomoći svim srcem. U prvom dijelu ovoga poglavlja opisane su negativne pojave u braku obitelji. Ivan Antunović je kao svećenik i dobri pastir svoga stada otvorenim očima i srcem gledao na svoj narod i na sve što se u njemu događa. Tako je zapazio i opisao sve negativnosti koje je zapazio u brakovima i obiteljima njegovog naroda. U drugom dijelu ovoga poglavlja prikazana je Antunovićeva misao o Božjem naumu i crkvenom nauku o braku i obitelji, i to pod četiri vida. Najprije je govor o braku i obitelji općenito. Slijedi Život u braku s detaljnim obrazloženjem važnosti sakramenta ženidbe za život u braku i obitelji. Zatim se donosi i analizira Život u obitelji. U ovom dijelu nalaze se mnoge Antunovićeve misli, budući da je tu doista išao do najsitnijih detalja. Četvrti vid Antunovićeve misli o braku i obitelji stavlja molitvu u središte obiteljskoga života: Molitva kao temelj obiteljskog života. Svi odnosi članova obitelji i sve što se u obitelji događa mora biti prožeto molitvom i mora izvirati iz duhovnog života. Kada je riječ o „obiteljskom molitveniku” Ivana Antunovića treba spomenuti njegovu specifičnost. On u tom molitveniku kroz molitveno-duhovni vid nudi i teološko-obrazovni vid što je za ono vrijeme bilo veoma važno. To ne čini tako da molitvama pridodaje jedan posebni katehetski dio nego u razne molitve ubacuje katehetsko-moralne pouke kojima želi pomoći molitelju da bolje moli i „uvjeri” Boga zbog čeka treba uslišati njegovu molitvu. Cjelokupno treće poglavlje vodi kao nekom razumljivom zaključku i opravdanju postavljene teze ovoga rada, t.j. da vjersko-moralna obnova braka i obitelji, kako ju je zamislio biskup Ivan Anutnović u okviru svog ukupnog djelovanja, vodi k opstanku a onda i napretku naroda. Stoga se u četvrtom poglavlju ovoga rada pod naslovom Antunovićev model za opstanak i napredak naroda analizira cjelokupna Antunovićeva misao i način djelovanja pod vidom svojevrsnog „modela” za opstanak i napredak njegovog naroda. Prilike u kojima je živio i radio dale su početni motiv za stvaranje takvog jednog modela, a cilj i način njegova rada oblikovao je model kojemu su glavne sastavnice Antunovićevo vjersko-moralno učenje, zatim vjersko-moralna obnova braka i obitelji a daljnje sastavnice su narodni preporod, prosvjeta i gospodarski napredak njegovog naroda. U ostvarenju Antunovićevog cilja djelovanja po zamišljenom modelu potrebna je sloga, odnosno udruživanje svih narodnih sila, što će onda uroditi dobrim i slatkim plodom opstanka i napretka njegovog naroda. U završnom dijelu ovoga poglavlja ukazuje se i na neke konkretne plodove života bačkih Hrvata po modelu biskupa Ivana Antunovića. Antunovićeva bogata pisana baština svjedoči jasno o njegovoj jedinoj želji i nakani: da svoj narod pouči i uputi kako treba živjeti da bi uskladio svoj način života s Božjom voljom jer je to zalog njegovog napretka u duhovnom, narodnom i materijalnom smislu. To je ujedno i put do istinske sreće ovdje na zemlji i postignuća vječnog blaženstva. U zaključku ove disertacije autor ističe kako se nakon proučavanja novinskih članaka, knjiga i pisama Ivana Antunovića može zaključiti da se kao zlatna nit u njima provlači Antunovićeva teološka stručnost i dobro poznavanje mentaliteta naroda kojemu je pripadao i za koji je radio i živio. To mu je omogućilo da opširno i na adekvatan način ukaže svom „milom Rodu“ na sve vrednote nauka Crkve, a napose njezinog moralnog nauka o braku i obitelji. Uzvišeni cilj koji je Ivan Antunović sebi postavio, zahtijevao je puno truda i rada, puno strpljivosti i ustrajnosti. Pronicljiv duh, koji je imao, poticao ga je na neumorni rad Bogu na slavu i na dobrobit njegovog naroda. Činio je to prije svega kao svećenik u svom svakodnevnom pastoralnom radu. Taj rad mu je, međutim, malo po malo otvarao oči i proširivao srce i pomogao mu da najprije sagleda u kakvom je stanju njegov narod, a onda i da shvati što bi sve mogao učiniti za njega. Krenuo je od obitelji. Ona mu je od djetinjstva bila najviše na srcu. Budući da je dobro sagledao kakva je situacija u brakovima i obiteljima njegovog naroda, mogao je tim najstarijim i najvažnijim institucijama čovječanstva i pomoći na pravi način. Pojedina pitanja i probleme opisivao je do u sitnice. Nije želio propustiti ukazati ni na jednu negativnost koja bi mogla narušiti sklad koji mora vladati u svakom kršćanskom braku i obitelji. Isto tako nije želio propustiti ponuditi sva sredstva koja je Bog preko Crkve darovao bračnim drugovima za očuvanje vjernosti i za neprestani rast u ljubavi i svetosti. Antunović ne idealizira obitelj nego ju jednostavno prihvaća i predstavlja kao Božju volju. Nema druge alternative za opstanak društva i Crkve. Obitelj je, međutim, ranjena grijehom iako ju je Bog ustanovio te želio i odredio da se po njoj nastavi njegovo stvarateljsko djelo u svijetu. Te rane narušile su ljepotu i sklad mnogih obitelji i prouzrokovale mnoge poteškoće i nevolje u njihovom životu, a mnoge su i razorile i uništile. Te rane bile su prepoznatljive i u obiteljima njegovog «ljubljenog Roda», to jest u obiteljima bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Južnoj Ugarskoj u 19. stoljeću. Spas svoga naroda, koji je u ono vrijeme bio višestruko ugrožen, Antunović je vidio prvenstveno u vjersko-moralnoj obnovi institucije braka i obitelji. Stoga u procesu njihove obnove, on prije svega zagovara povratak izvorima. Potrebno je, kao prvo vratiti se Božjem naumu i prihvatiti u potpunosti Božju volju i Božji pogled o braku i obitelji. Bez duhovnog života, bez milosnih sredstava koje je Bog namijenio za održanje i napredak obitelji, one su osuđene na propast. Pokazao je to Antunović brojnim primjerima iz života tadašnjih obitelji. Kao drugo, u procesu očuvanja obitelji ističe potrebu sloge i ljubavi te zajedničkog rada. A treći moment, koji je nužan za održanje obitelji, po Antunoviću, jest pratiti i prihvatiti gospodarski napredak i razložno i mudro upotrebljavati materijalnim sredstvima. U doktorskom radu pod naslovom Vjersko – moralna obnova braka i obitelji – model opstanka i napretka naroda u djelima Ivana Antunovića potvrdila se hipoteza, to jest da je vjersko-moralna obnova braka i obitelji temelj svekolikog razvoja na društvenom i gospodarskom području jednoga naroda, ovdje Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Ivan Antunović je u tom smislu bio veoma konkretan i, kako pokazuje rezultat ovoga doktorskog rada, trasirao je određeni model za napredak i opstanak njegova naroda koji je bio pod snažnim pritiskom mađarizacije i germanizacije. Prijedlozi Ivana Antunovića za život u braku i obitelji, u ozračju današnje krize braka i obitelji mogu, u širem smislu, biti poticajni također za današnje obitelji i za vrednovanje braka i obitelji u suvremenim okolnostima života. Ovaj rad je pokazao je također da je pisani opus Ivana Antunovića još uvijek nedovoljno istražen, a upotpunjena građa bogato vrelo za daljnja istraživanja. Vrijedilo bi se pozabaviti njegovim socijalnim i karitativnim radom, istražiti njegovu političku misao, zatim proučiti njegove doprinose u razvoju školstva kao i na gospodarskom području. Iz popisa njegovih članaka kao i iz popisa bibiliografskih jedinica vidljivo je da za svako područje ima dovoljno radnog materijala. No, Antunovićevi članci i knjige nisu samo pogodni za istraživanje bogatstva njegove misli, nego mogu biti korisni i u traženju poticaja za ispravan ljudski i kršćanski život u suvremenom svijetu i Crkvi. Ova dokorska disertacija je pokazala da se na temelju sveukupnog djelovanja Ivana Antunovića može govoriti o određenom modelu, kojega autor naziva „Antunovićev model”. Sva poglavlja ovoga rada to potvrđuju. Ivan Antunović je doista svojim radom, ali bez izravne namjere, stvorio jedan model, kojega se on čvrsto držao i u koji je želio ugraditi sve pripadnike svoga naroda. Taj model ima jasne obrise koji su prepoznatljivi u slozi i udruženom nastojanju svih pripadnika njegovog naroda za življenje po načelima katoličke vjere. Zatim, u jasnoj svijesti i prihvaćanju svoje nacionalne pripadnosti hrvatskom narodu; nadalje u zauzimanju za prosvjetu i školovanje djece i mladih, te u praćenju suvremenih tokova napretka poljoprivrede i drugih gospodarstvenih grana kao i u razboritom gospodarenju materijalnim dobrima. Oktriće „Antunovićevog modela” može biti važan znanstveni doprinos. Život i rad bačkih Hrvata po takvom modelu, u proteklih 125 godina, to jest od smrti Ivana Antunovića do danas, svjedoči da njegovo nastojanje i njegov trud i rad nisu bili uzaludni. Biskup Ivan Antunović je pomogao svom hrvatskom narodu u prosvjećivanju i time mu omogućio višestruki napredak. Plod njegova rada prepoznatljiv je u cjelokupnom kasnijem napretku bunjevačko-šokačkih Hrvata u tadašnjoj Južnoj Ugarskoj, odnosno u Bačkoj. Napredak je prepoznatljiv u vjerskom, kulturnom, društvenom i gospodarskom smislu. Djelo Ivana Antunovića u njegovom hrvatskom narodu i „milom mu Rodu” bunjevačkom i šokačkom, prisutno je i živo. Njegovo životno geslo „sve za vjeru, narodnost i riječ svoju” i dalje je misao koja nadahnjuje i svjetlo koje ih vodi u njihovom radu te donosi i danas one plodove koje je on želio i za koje je cijeli život izgarao. Biskup Ivan Antunović ima što reći svom narodu ali i svim ljudima trećega tisućljeća. Njegove moralne pouke i mudre poruke mogu dati značajan doprinos u izgradnji bolje, ljepše i sretnije budućnosti hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata i dati doprinos toliko željenoj civilizaciji ljubavi.