Pobožanstvenjenje je dio antropološke istine o dostojanstvu čovjeka koja govori o uzdignuću čovjeka do visokih stupnjeva svetosti. Cilj takvog uzdizanja je intimno i neizrecivo jedinstvo s Bogom koje omogućuje čovjeku u Kristu sudjelovanje u samom Božjem životu. Temelje ovakvog uzdignuća pronalazimo u iskonskoj istini o stvaranju. Bog, koji je u sebi communio, stvara čovjeka na svoju sliku i time mu utiskuje čežnju za jedinstvom i zajedništvom, koja se može ispuniti jedino u Bogu i uzimanju udjela na njegovoj vječnosti. Međutim, čovjekov slobodno učinjen grijeh se ispriječio ispunjenju izvornoga Božjeg nauma s čovjekom. Stoga se Sin Božji, vječna Riječ Očeva, utjelovila s ciljem ponovne uspostave communia Boga i čovjeka. Uzevši ljudsku narav, Krist pruža čovjeku dioništvo na Božjoj naravi. Svojim pashalnim misterijem, uzašašćem i uskrsnućem Krist je čovjeka obnovio i pokazao mu put kojim treba ići kako bi stupio u proces pobožanstvenjenja. Taj proces, koji je nedjeljiv od poslanja Duha Svetoga, predstavlja vrijeme Crkve. Njoj su darovana sredstva pobožanstvenjenja – sakramenti. Tako sakrament krštenja predstavlja temelj. Po krštenju čovjek postaje sinom Božjim, tj. po milosti prima ono što Sin ima po naravi. Novu stvarnost primljenu u krštenju čovjek živi neprekidnom participacijom u euharistiji koja označava savršeno participiranje u božanskome životu. Tako čovjek, živeći stvarnost sinovstva, blagujući euharistiju i primajući milost preostalih sakramenata, živi i sve dublje ulazi u proces pobožanstvenjenja sve do eshatološkoga ispunjenja, tj. sudjelovanja u božanskoj naravi.