| Abstract | Asimetrija je do sada bila većinom istraživana iz aspekta sportskih ozljeda. Tek nedavno, odnosi između asimetrija i sportske izvedbe je popularno istraživačko pitanje. Promjena smjera kretanja je krucijalna motorička sposobnost u timskim sportovima na visokoj razini kao što je košarka, no unatoč tome, utjecaj asimetrija na izvedbu promjene smjera kretanja je relativno
nepoznata. Također, istraživanja koja su se bavila asimetrijama su se fokusirale na distalne dijelove (koljeno i gležanj) tijela, dok su proksimalni dijelovi (kuk i trup) ostali relativno neistraženi. Četrdeset i tri juniorska i seniorska elitna košarkaša su izmjereni u testovima funkcionalne dužine noge, izometričke jakosti kuka i trupa, pasivnog opsega pokreta kuka i trupa, jednonožnih
horizontalnih i vertikalnih skokova te također u testovima promjene smjera kretanja 90/135/180° i T-test. Prosječna vrijednost asimetrija je bila u rasponu od 0,76 % za funkcionalnu dužinu noge pa sve do 40,35 % za gradijent sile tijekom fleksije kuka. Analiza odnosa između lokalnih (kuk i trup) te globalnih (skokovi) asimetrija je pokazala veliki broj značajnih povezanosti (ro = 0,304 – 0,576; p = 0,01 - 0,05). Analiza odnosa između lokalnih (kuk i trup) asimetrija i asimetrija u promjeni smjera kretanja je pokazala nekoliko značajnih povezanosti (ro = 0,312 – 0,402; p < 0,05). Analiza odnosa između globalnih (skokovi) asimetrija i asimetrija u promjeni smjera kretanja je pokazala dvije značajne povezanosti (ro = 0,323; 0,340; p < 0,05). Višestruka regresijska analiza sa šest nezavisnih varijabli je opisala 48 % (R2 = 0.48; p < 0.001) varijance izvedbe u T-testu. Jednostruka regresijska analiza, s nezavisnom varijablom omjera jakosti unutarnje i vanjske rotacije kuka, opisala je 10 % (R2 = 0.10; p < 0.039) varijance izvedbe promjene smjera kretanja za 90°. Višestruka regresijska analiza s tri nezavisne varijable je opisala 30 % (R2 = 0.30; p < 0.001) varijance izvedbe promjene smjera kretanja za 135°. Višestruka regresijska analiza s osam nezavisnih varijabli je opisala 53 % (R2 = 0.53; p < 0.001) varijance izvedbe promjene smjera kretanja za 180°. Višestruka regresijska analiza s četiri nezavisne varijable je opisala 49 % (R2 = 0.49; p < 0.0001) varijance asimetrije promjene smjera kretanja za 90°. Jednostruka regresijska analiza, s nezavisnom varijablom asimetrije opsega pokreta fleksije kuka, je opisala 18 % (R2 = 0.18; p < 0.005) varijance asimetrije promjene smjera kretanja za 135°. Višestruka regresijska analiza s dvanaest nezavisnih varijabli je opisala 76 % (R2 = 0.76; p < 0.0001) varijance asimetrije promjene smjera kretanja za 180°. Rezultati ukazuju na to da su asimetrije zavisne od zadatka i parametra te da korištenje univerzalne asimetrijske granice, kao što je <10 %, nije optimalno. To implicira da se treneri i fizioterapeuti ne bi trebali oslanjati izričito na <10 % granicu kada ju koriste za povratak sportaša u trenažniproces ili planiranje intervencija u svrhu reduciranja asimetrija. Iako je korelacijska analiza pokaza određeni broj značajnih povezanosti među različitim tipovima asimetrija, taj rezultat bi trebali uzeti sa zadrškom. Postotak značajnih korelacija je mali, do 10 % (ovisno o hipotezi) te također veličina povezanosti je većinom srednja te rijeko visoka. Regresijski modeli ukazuju na povezanost među asimetrijama i izvedbom te asimetrijom u promjeni smjera kretanja. Možemo zaključiti da nijedna samostalna asimetrija nije dostatna da u dovoljnoj mjeri opiše kompleksnu varijablu poput izvedbe i/ili asimetrije u promjeni smjera kretanja. Također, najbolji regresijski model za predikciju izvedbe u promjeni smjera kretanja, onaj s T-testom kao zavisnom varijablom,
uključivao je asimetriju u maksimalnoj jakosti i gradijentu sile, asimetrijama kuka i trupa, asimetriji u vertikalnom skoku, asimetriji u opsegu pokreta te također u asimetriji funkcionalne dužine noge. Stoga, intervencije bi trebale uključivati utjecanje na veći broj asimetrija u svrhu poboljšanja izvedbe u promjeni smjera kretnja. Praktičare bi trebalo poticati da koriste veliku bateriju testova kojima bi testirali različite aspekte lokalne i globalne razine tijela da bi dobili cjelokupnu sliku sportaševih asimetrija i njihov utjecaj na izvedbu. |
| Abstract (english) | Inter-limb asymmetry has been researched from the aspect of sports injury risk. Only recently, the relationship between inter-limb asymmetry and sports performance has been a popular topic of investigation. Change of direction (COD) ability is essential for sport performance in high level team sports such as basketball, however, the influence of asymmetries on COD ability is relatively unknown. Also, asymmetry investigation has mostly been focused on distal part of bodies, while proximal part (hip and trunk) remains relatively uninvestigated. Forty-three junior and senior level elite basketball players performed functional leg length, isometric hip and trunk strength testing, passive hip and trunk range of motion testing and unilateral horizontal and vertical jumps, as well as the T-test and 90/135/180° COD tests to measure COD performance.
Mean asymmetry values ranged from 0.76 % for functional leg length up to 40.35 % for rate of torque development during hip flexion. Analysis of relationship between local (hip and trunk) and global (jumping) asymmetries showed large number significant correlations (ro = 0,304 – 0,576, p = 0,01 - 0,05). Analysis of relationship between local (hip and trunk) and COD asymmetries showed number of significant correlations (ro = 0,312 – 0,402, p < 0,05). Analysis of relationship between global (jumping) and COD asymmetries showed only two significant correlations (ro = 0,323; 0,340, p < 0,05). A six-variable multiple regression model explained 48 % (R2 = 0.48; p < 0.001) of variation in T-test performance. A simple regression model (independent variable: strength ratio of internal/external hip rotation) explained 10 % (R2 = 0.10; p < 0.039) of variation in 90° COD test performance. A three-variable multiple regression model explained 30 % (R2 = 0.30; p < 0.003) of variation in 135° COD test performance. An eight-variable multiple regression model explained 53 % (R2 = 0.53; p < 0.001) of variation in 180° COD test performance. A four-variable multiple regression model explained 49 % (R2 = 0.49; p < 0.0001) of variation in 90° COD test asymmetry. A simple regression model (independent variable: asymmetry in hip flexion range of motion) explained 18% (R2 = 0.18; p < 0.005) of variation in 135° COD test asymmetry. A twelve-variable multiple regression model explained 76% (R2 = 0.76; p < 0.0001) of variation in 180° COD test asymmetry. Results suggest that the magnitude of asymmetries is dependent of task and parameter and using universal asymmetry thresholds, such as <10 %, is not optimal. This implies that coaches and physiotherapists should not rely exclusively on the <10 % threshold when they are deciding on the athletes return to play or planning interventions for reducing asymmetries. Although, correlation analysis showed number of significant correlations between various types of asymmetries, we should take those results with wary. Percentage of significant correlations was low, up to 10% (depending on hypothesis), and magnitude of correlations was mostly medium and on occasion large. The regression models showed the relationship between asymmetries and COD performance and asymmetry. In conclusion, none of the single test asymmetry were sufficient to explain a complex variable like COD performance and asymmetry. Notably, the best model for predicting COD performance included both maximal strength and RTD asymmetry, both hip and trunk asymmetry, one vertical jump asymmetry, one ROM asymmetry, as well as asymmetry in functional leg length. Therefore, interventions should likely target multiple types of asymmetries when trying to improve COD performance. We encourage practitioners to use a wide testing battery to test different aspects on local and global level of the body to obtain a clearer picture of athletes’ asymmetries and its influence on performance. |
