| Abstract | CILJ
Temeljni cilj ovog istraživanja bio je utvrditi koja je od četiri različite metode istezanja najefikasnija kod pripreme košarkaša za određenu sportsku aktivnost ili izvedbu u kojoj je eksplozivna snaga nogu od primarne važnosti.
METODA
72 košarkaša juniora (dob 16,9 ± 1,19 god.; visina 190,2 ± 10,04 cm; masa 79,1 ± 12,69 kg) iz tri različita košarkaška kluba napravili su četiri različite metode istezanja na način da su se ispitanici u svakoj sljedećoj točci mjerenja istezali na drugačiji način: 1) Statičko istezanje (SS); 2) Dinamičko istezanje (DS); 3) Kombinacija statičkog i dinamičkog istezanja (SS+DS); 4) Kombinacija dinamičkog i statičkog istezanja (DS+SS). Nakon kontinuiranog aerobnog trčanja malog do srednjeg intenziteta u trajanju od 3 min uslijedilo je inicijalno testiranje ispitanika testovima eksplozivne snage tipa vertikalnog skoka: a) Statički vertikalni skok iz čučnja (SJ); b) Dinamički vertikalni skok (CMJ). Testovi za eksplozivnu snagu izmjereni su pomoću prenosive kontaktne ploče Just Jump System (Probotics, Inc., USA). Zatim je uslijedila jedna od četiri metode istezanja u trajanju od 12 min, te pasivni odmor u trajanju od 2 min. Nakon toga ispitanici su bili podvrgnuti finalnom testiranju na identičan način i sa istim testovima kao u inicijalnom testiranju prije tretmana istezanja.
REZULTATI
Rezultati ANOVE ukazali su na statistički značajan efekt vrste istezanja na promjenu visine skoka prilikom testiranja SJ testom (ANOVA za ponovljena mjerenja; p < 0,001) i CMJ testom (ANOVA za ponovljena mjerenja; p = 0,001). DS ostvaren je značajno bolji efekt u odnosu na sve ostale vrste istezanja, a najviše u odnosu na SS (ANOVA za ponovljena mjerenja; p < 0,001). Rezultati istraživanja su pokazali da je nakon DS promjena u prosjeku bila veća u testovima vertikalnog skoka (SJ = 2,79 cm; CMJ = 1,49 cm) uspoređujući sa SS. Upravo suprotno, SS pokazalo je statistički značajno lošije rezultate u prosječnoj promjeni visine skoka kod oba testa (SJ = -1,83 cm, p < 0,001; CMJ = -1,28 cm, p < 0,001) i u odnosu na obje kombinacije istezanja (SS+DS, DS+SS). Nakon primjene kombiniranih metoda istezanja (SS+DS, DS+SS) također je primjećen pad u visini vertikalnog skoka. Između SS+DS i DS+SS nije opažena statistički značajna razlika, a jedino značajno prosječno smanjenje bilo je vidljivo upotrebom DS+SS u CMJ testu (-0,89 cm, p = 0,008).
ZAKLJUČAK
Rezultati ovog istraživanja pokazali su da se korištenjem DS prije testova eksplozivne snage postižu bolji rezultati u odnosu na SS, kombinaciju DS+SS te kombinaciju SS+DS. Možemo konstatirati da će primjena DS kao komponente zagrijavanja poboljšati izvedbu u eksplozivnim aktivnostima vertikalnog skoka (SJ i CMJ), za razliku od uporabe i negativnih efekata SS i kombiniranih načina istezanja (SS+DS, DS+SS) na eksplozivnu snagu. |
| Abstract (english) | OBJECTIVE
The basic aim of this research was to determine which of the four different stretching methods is most effective in preparing a basketball player for a particular sporting activity or performance in which explosive leg strength is of primary importance.
METHOD
72 junior basketball players (age 16,9 ± 1,19 years; height 190,2 ± 10,04 cm; weight 79,1 ± 12,69 kg) from three different basketball clubs conducted four different stretching methods in such a way that the subjects stretched differently at each of the following measuring points: 1) Static stretching (SS); 2) Dynamic Stretching (DS); 3) Combination of static and dynamic stretching (SS+DS); 4) Combination of dynamic and static stretching (DS+SS). Continuous low to medium intensity aerobic running for 3 min was followed by initial testing of subjects with vertical jump type explosive power tests: a) Squat jump (SJ); b) Countermovement jump (CMJ). Tests for explosive power were measured using the portable Just Jump System contact mat (Probotics, Inc., USA). This was followed by one of four stretching methods for 12 min duration and a 2 min passive rest. Subsequently, subjects were exposed to final testing in the same manner and with the same tests as in the initial testing prior to stretching treatment.
RESULTS
ANOVA results indicated a statistically significant effect of type of stretching on the change in jump height when tested with the SJ test (ANOVA for repeated measurements; p < 0,001) and the CMJ test (ANOVA for repeated measurements; p = 0,001). DS had a significantly better effect compared to all other types of stretching, and most to SS (ANOVA for repeated measurements; p < 0.001). The results of the study showed that after DS the changes were on average greater in the vertical jump tests (SJ = 2,79 cm; CMJ = 1,49 cm) compared with the SS. On the contrary, SS showed statistically significantly poorer results in the average change in jump height in both tests (SJ = -1,83 cm, p < 0,001; CMJ = -1,28 cm, p < 0,001) and in relation to both stretching combinations (SS+DS, DS+SS). After the application of combined stretching methods (SS+DS, DS+SS), a decrease in the height of the vertical jump was also observed. No statistically significant difference was observed between
SS + DS and DS + SS, and the only significant mean decrease was seen using DS+SS in the CMJ test (−0,89 cm, p = 0,008).
CONCLUSION
The results of this study showed that using DS prior to explosive power tests achieves better results than SS, DS+SS and SS+DS. We can conclude that the use of DS as a warming component will improve performance in explosive vertical jump activities (SJ and CMJ), as opposed to the use and negative effects of SS and combined stretching protocols (SS+DS,
DS+SS) on explosive power. |
