Nogomet je kompleksna polistrukturalna aciklička aktivnost. U svojoj se srži sastoji od različitih kretnih struktura; trčanja sa promjenom smjera i brzine trčanja, skokova, padova, vođenja lopte, udaraca po lopti, driblanja, itd. Sve te kretnje ovise o antropološkim sposobnostima igrača. Ako tome dodamo ekstenzitet nogometne igre te dimenzije nogometnog terena, možemo zaključiti kako je iznimno važno biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, a da pritom utrošimo minimalnu količinu energije. Upravo tu rečenicu možemo shvatiti kao grubu definiciju koordinacije. Jer prema Sekuliću i Metikošu (2007.) njena definicija je vremenski i prostorno efikasno, te energetski racionalno izvođenje kompleksnih motoričkih zadataka. Dakle, ono što želimo utvrditi ovim radom jest važnost koordinacije u nogometnoj igri. Mi ćemo se u ovom radu fokusirati na jednu sposobnost; koordinaciju. Možemo ju slobodno nazvati kraljicom svih sposobnosti jer sve od nje kreće. Na kraju krajeva, nije bez razloga ova vještina nazvana „motoričkom inteligencijom“. Taj naziv je dobila jer je njen utjecaj na sve ostale sposobnosti najveći i njome možemo prikriti nedostatke koje možda posjedujemo u ostalim sposobnostima. Jednostavno, pomoću visoko razvijene koordinacije bolje ćemo iskorištavati energiju, te ćemo smanjiti takozvani „prazan hod“. Danas nam je jasno kako ne možemo odvojeno trenirati motoričke sposobnosti jer su one međusobno ovisne. To znači da, treningom neke sposobnosti, ne treniramo tu sposobnost izolirano, već taj trening posljedično razvija ostale sposobnosti. Ako se baziramo na razvoj koordinacije u sustavnom treningu, za očekivati je da će nam njen razvoj znatno podignuti i razine ostalih sposobnosti.