Poput »svjetla« ili »vatre«, svijest je, kao termin, toliko neprecizan, zbunjujući i potencijalno višeznačan da, logično, ne pokazuje napretka u priskrbljivanju zadovoljavajuće neurofiziološke potke doli pridodavanja novih teorija i njihovih zagovornika. Čak ni u pragmatičnom kliničkoneurološkom smislu, nisu razjašnjeni ni kvalitativni ni kvantitativni limiti svijesti. S druge strane, u diskursu unutar društvenog i humanističkog područja, svijest ne prestaje »služiti svrsi«, tj. biti propitivana kao osnova morala, planiranja, kreiranja novih ili nepostojećih sadržaja, mogućnosti komunikacije s drugima, namjere, razlučivanja istine od obmane, samosvijesti, sintetičkog promišljanja i zaključivanja, odabira kao katalizatora slobode, odgovornosti i kontrole, pažnje, pamćenja kao premošćivanja vremena, nijansiranog ponašanja kao odgovora na vanjske čimbenike i dr. Ovaj se prilog, dakle, može smatrati »pohvalom svijesti« kao umjetnom, dogovornom »slučajnom« konstruktu koji je, upravo svojom nepreciznošću, dao i daje značajan prinos sazrijevanju čovjeka kao intelektualnog bića.