Transplantacija bubrega predstavlja optimalan izbor liječenja pacijenata sa završnim stadijem kronične bubrežne bolesti te su dugoročno preživljavanje i kvaliteta života onih koji se podvrgnu transplantaciji bolji nego u pacijenata koji ostanu na dijalizi. Ishemijsko-reperfuzijska ozljeda, neizbježan događaj pri transplantaciji bubrega, jedan je od najvažnijih mehanizama odgovornih za primarnu afunkciju i odgođenu funkciju presatka. Povezana je s proupalnim odgovorom i akutnim odbacivanjem, a može rezultirati i progresivnom intersticijskom fibrozom te naposljetku dovesti do kronične disfunkcije presatka. Inicijalna ishemijska ozljeda tkiva ovisi o trajanju prekida opskrbe krvlju, a naknadna reperfuzija paradoksalno ne uspostavlja normalne uvjete, već dovodi do još većeg oštećenja. Ishemijsko-reperfuzijska ozljeda obuhvaća višestruke procese koji rezultiraju oštećenjem tkiva, uključujući promjene unutarstanične koncentracije iona, stvaranje slobodnih kisikovih radikala, otvaranje mitohondrijske permeabilizacijske pore, disfunkciju endotela, agregaciju trombocita s mikroembolizacijama, fenomen izostanka ponovnog protoka, staničnu smrt i aktivaciju imunološkog sustava. Cilj trenutnog pristupa ishemijsko-reperfuzijskoj ozljedi suprotstavljanje je njenim glavnim posljedicama, odgođenoj funkciji presatka i aktivaciji nespecifične imunosti. Produljeno vrijeme hladne ishemije neovisan je čimbenik razvoja odgođene funkcije presatka, čija se prevencija uglavnom oslanja na liječenje darivatelja prije transplantacije i očuvanje bubrega otopinama za hladnu pohranu. Složenost patofizioloških mehanizama u podlozi ishemijsko-reperfuzijske ozljede uvjetuje potrebu za različitim terapijskim pristupima, s primjenom kombinacije terapijskih sredstava usmjerenih na sve faze nastanka oštećenja tijekom darivanja, hladne pohrane i samog procesa transplantacije.