Abstract | Teška ozljeda mozga životno je ugrožavajuće oštećenje strukture i funkcije moždanog tkiva. Obuhvaća heterogenu skupinu oštećenja čije su zajedničke karakteristike gubitak svijesti i razvoj kome. Najčešće se klasificira prema GCS-u, pri čemu teškoj ozljedi mozga odgovara zbroj bodova jednak ili manji od 8. Dijagnoza se postavlja klinički, uz potvrdu slikovnom metodom (CT ili MR). U prehospitalnoj fazi cilj je stabilizirati pacijenta do dolaska u bolnicu, što uključuje osiguranje dišnog puta uz imobilizaciju vratne kralježnice, ventilaciju i oksigenoterapiju kod saturacije niže od 95%, održavanje sistoličkog tlaka iznad 110 mmHg te ranu detekciju znakova povišenog ICP-a. Neurološki status treba redovito pratiti i procjenjivati monitoriranjem zjenica i GCS-u. Ključno je izbjegavati periode hipoksije i hipotenzije jer mogu značajno pogoršati ishode. U hospitalnim uvjetima potrebno je napraviti CT glave ili cijelog tijela radi identifikacije krvarenja, kontuzija i fraktura. Neki pacijenti zahtijevaju neurokiruršku intervenciju u vidu kraniotomije s evakuacijom hematoma ili dekompresivne kraniektomije. Daljnja skrb pruža se u jedinici intenzivnog liječenja, a temelji se na analgosedaciji, monitoriranju i kontroli ICP-a (<22 mmHg), održavanju CPP-a između 60 i 70 mmHg, održavanju normoksije, normokapnije, normotermije, normoglikemije te primjeni tromboprofilakse. Metode snižavanja ICP-a uključuju podizanje uzglavlja, primjenu analgosedacije i hiperosmolarne terapije, kratkotrajnu hiperventilaciju te neurokirurške intervencije. Neurorehabilitacija u postakutnoj fazi usmjerena je na poboljšanje kvalitete života i društvenu reintegraciju pacijenata. |
Abstract (english) | Severe traumatic brain injury is a life-threatening damage to the brain structure and function. It encompasses a variety of lesions, whose common characteristics include loss of consciousness and coma. It is usually classified using the GCS, in which a total score of 8 or less corresponds to severe brain injury. The diagnosis is based on clinical presentation and is confirmed by a medical imaging technique. Airway management, protecting the cervical spine with immobilization, ventilation, oxygenation, ensuring optimal systolic blood pressure, and early detection of signs of intracranial hypertension are critical strategies in the prehospital setting to maximize good outcomes. Even brief periods of hypoxia and hypotension are associated with worse outcomes. Neurologic status should be monitored and reassessed using pupil examination and GCS. A CT scan should be performed as quickly as possible in the hospital setting, as it can identify potential hemorrhages, contusions or fractures. Some cases demand surgical procedures, such as placement of intracranial pressure monitoring device, decompressive craniectomy or hematoma evacuation. Intensive care treatment efforts are aimed at ICP management and maintenance of cerebral perfusion, as well as optimizing oxygenation and blood pressure, managing temperature, glucose, seizures, and thromboprophylaxis. ICP can be managed by means of head elevation, brief hyperventilation, sedatives and osmotic agents, or neurosurgical intervention. In the post-acute phase patients receive multiple types of interventions to assist them in recovering from the physical, cognitive, emotional, and behavioral consequences of their injuries. |