Medicinski jezik odnosi se na medicinsko nazivlje i izražavanje, odnosno umijeće uporabe medicinskih jezičnih podataka u usmenom i pismenom priopćavanju. On bi trebao, kao i svaki drugi stručni i znanstveni jezik, imenovati pojave na jednoznačan način, služeći se gramatičkim sustavom općeg jezika. Njegovo je glavno obilježje prije svega razmjerno velik udio stručnih riječi i određenih gramatičkih i leksičkih sredstava. Jezik svakodnevne uporabe ne može zadovoljiti veliku potrebu za novim stručnim nazivima, jezik struke nadopunjava se posuđenicama i novotvorenicama, pa one postaju njegov sastavni dio. Jezik struke podložan je normi, a pri stvaranju nazivlja neke struke treba voditi računa o određenim zakonitostima, odnosno načelima. Cilj je ovoga rada analizirati terminološka načela koja su temelj stvaranja nazivlja. Time ćemo dati osnovne smjernice liječnicima i jezikoslovcima u njihovu zajedničkom nastojanju oko normiranja medicinskog nazivlja kako bi se izbjegle brojne nesuglasice i nerazumljivost medicinskog jezika. Istraživanje obuhvaća medicinske znanstvene, stručne i popularne časopise, a analiza će pokazati u kojoj mjeri norma i terminološka načela utječu na stvaranje medicinskog nazivlja.