| Abstract | Prijelomi interkondilarne eminencije značajne su ozljede koje primarno pogađaju djecu u dobi od 8 do 14 godina. Ovi prijelomi nastaju uslijed traume, najčešće pri hiperekstenziji koljena ili fleksiji protiv otpora uz vanjsku rotaciju tibije. Kod djece, prednji križni ligament ostaje netaknut, dok dolazi do prijeloma koštane eminencije, s obzirom na to da je ligament snažniji od nezrele kosti. Interkondilarna eminencija ključna je za stabilnost koljena jer služi kao hvatište prednje križne sveze. Dijagnoza prijeloma temelji se na kliničkom pregledu i slikovnim metodama. Simptomi uključuju bol, oticanje, ograničenu pokretljivost i nestabilnost zgloba. Radiološke tehnike, poput RTG-a, CT-a i MR-a, ključne su za postavljanje dijagnoze. Meyers-McKeeverova klasifikacija, temeljena na RTG-u, razvrstava prijelome od minimalnog pomaka (tip I) do kominutivnih prijeloma (tip IV). MR pruža detaljniji prikaz ozljeda mekih tkiva i pomaka prijeloma. Liječenje ovisi o težini ozljede. Neoperacijski pristup, uključujući imobilizaciju i
rehabilitaciju, primjenjuje se kod prijeloma s minimalnim pomakom (tipovi I i neki tip II). Složeniji slučajevi (tipovi III i IV) zahtijevaju kirurško liječenje. Artroskopska repozicija i unutarnja fiksacija (ARIF) predstavlja zlatni standard jer omogućuje preciznu repoziciju uz minimalno oštećenje mekih tkiva. Fiksacija se provodi šavovima ili vijcima, ovisno o dobi pacijenta i složenosti prijeloma. Komplikacije uključuju zaostalu nestabilnost, ukočenost zgloba (artrofibroza) i, rijetko, oštećenje ploče rasta ili loše sraštanje prijeloma. Pravovremeno liječenje i rehabilitacija ključni su za očuvanje stabilnosti koljena i sprječavanje dugoročnih posljedica. |
| Abstract (english) | Fractures of the intercondylar eminence are a significant injury primarily affecting children aged 8 to 14 years. These fractures occur due to trauma such as hyperextension or forced flexion combined with external tibial rotation. In pediatric
cases, the anterior cruciate ligament remains intact while the bony eminence fractures, given the ligament's strength relative to the immature bone. The intercondylar eminence is critical for knee stability, acting as the ACL's attachment
site. Diagnosing fractures involves clinical examination and imaging. Symptoms include pain, swelling, restricted movement, and instability. Radiographic techniques, such as X-rays, CT, and MRI, are essential. The Meyers-McKeever classification,
based on X-rays, categorizes fractures from minor displacement (Type I) to comminution (Type IV). MRI-based systems, like the Green classification, provide detailed insight into soft tissue damage and fracture displacement. Treatment depends on severity. Nonoperative approaches, including immobilization and rehabilitation, are suitable for minimally displaced fractures (Types I and some Type II). Conversely, more severe cases (Types III and IV) require surgical intervention. Arthroscopic reduction and internal fixation (ARIF) is the preferred method, offering precise fracture alignment with minimal soft tissue damage. Fixation uses sutures or screws, tailored to patient age and fracture complexity. Post-treatment complications include residual instability, joint stiffness (arthrofibrosis) and, rarely, growth plate damage or malunion. In conclusion, fractures of the intercondylar eminence demand timely and precise management to restore knee stability and
prevent long-term disability. |
