| Abstract | Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) od svog osnutka promovira širok koncept zdravlja, koje je definirano kao potpuno fizičko, psihičko i socijalno blagostanje, a ne samo kao nedostatak bolesti i nemoć. Razvoj moderne medicine (i psihijatrije) zajedno s impresivnim napretkom razumijevanja bolesti, dijagnostičkim i terapeutskim tehnologijama, popraćen je prevelikom posvećenošću bolesti, hiperboličkom ovisnošću o tehnologiji, fragmentaciji skrbi i odnosu prema pacijentu kao da je roba. Pristup koji bi udružio znanost kao esencijalni alat (uključujući širok biopsihosocijalni teoretski okvir za razumijevanje bolesti i očuvanja zdravlja, stavljanje osobe u centar pažnje kliničkih procesa i ishoda te integracija brige oko pacijentove osobe), kao i etiku i humanizam duboko usađenu u dostojanstvo, autonomiju, vrijednosti i odgovornost svake osobe uključene u skrb, postaje rastuće prepoznata potreba.
U ovom preglednom radu predstavit ću, iz raznih perspektiva, kao što su psihološka, biološka, društvena i sl. dokaze, teoriju i istraživanja koja podupiru tezu da je takav holistički pristup ne samo potreban, nego predstavlja kulminaciju i sažetak svih najnovijih saznanja na području psihologije, psihijatrije i znanosti općenito. Uzima u obzir osobu u cjelini, stavlja pojedinca u društveni, kulturološki i obiteljski kontekst i naglašava važnost osobnog angažmana pojedinca u očuvanju svog zdravlja i nošenju s izazovima bolesti. Također, istaknuta je važnost zajednice i donošenja političkih odluka koje promoviraju zdravlje, kao i potreba da se uvaži mišljenje svakog uključenog u zdravstvenu skrb, ponajviše pacijenata i njihovih obitelji, koji su dosad bili zapostavljeni. Jedan od glavnih izazova svakako je održati visoka etička načela u svakodnevnom radu i konstantno kvalitetno educirati zdravstvene djelatnike. |
| Abstract (english) | The World Health Organization (WHO) from its inception has promoted a broad concept of health defined as complete physical, mental, and social wellbeing and not merely the absence of disease or infirmity. The development of modern medicine (and psychiatry) along with impressive advances on the scientific bases of disease and diagnostic and therapeutic technologies, has been accompanied by absorbed attention to disease, hyperbolic dependence on technology, fragmentation of care, and a pervasive commodity-orientation. An approach that would combine science as an essential tool (involving a broad biopsychosocial theoretical framework for understanding ill and positive health, person-centered attention to clinical processes and outcomes, and integration of care around the person of the patient), and ethical and humanistic concerns attending to the dignity, autonomy, values and responsibility of every person involved is becoming a growingly recognized necessity.
In this paper I will present, from different perspectives like psychological, biological, social etc. proofs, theory and researches that underline holistic approach not only as necessary but as a culmination and summary of latest findings in psychology, psychiatry and science in general. Taking into consideration person as a whole, contextualizing the person in social, cultural and family manner, highlighting the importance of personal commitment to health and dealing with ill aspects. Furthermore, the role of community and political decision making process that promotes health is featured, as well as taking into account the opinions of service users and their families. One of the key challenges is to mantain high ethical principles in everyday work and to constanly keep up with quality education of health workers. |
