Reakcija transplantata protiv primatelja je kompleksna multisistemna bolest koja se razvija kao komplikacija u pacijenata nakon alogene transplantacije hematopoetskih matičnih stanica. Transplantacija hematopoetskih matičnih stanica rabi se kao oblik liječenja u brojnim malignim i nemalignim bolestima, a reakcija transplantata protiv primatelja predstavlja jedan od najčešćih uzroka morbiditeta i mortaliteta u tih bolesnika. Do razvoja GVHD-a dolazi kada donorovi aloreaktivni imunkompetentni limfociti T prepoznaju i napadnu strane antigene na stanicama primatelja. Najčešće zahvaćen organ je koža. Reakcija transplantata protiv primatelja može se očitovati u dva oblika – akutnom i kroničnom. Akutni GVHD možemo podijeliti na klasični, te kasni akutni GVHD koji obuhvaća prezistentni, rekurentni i aGVHD odgođenog početka, dok se kronični GVHD može podijeliti na klasični cGVHD i preklapajući sindrom. Akutni GVHD primarno se očituje kožnim osipom, povišenjem bilirubina i proljevom, a liječenje se temelji na uporabi sistemnih kortikosteroida i imunosupresiva. Patogeneza kroničnog oblika GVHD-a i dalje je nedovoljno razjašnjena, ali se smatra kako su u podlozi aloreaktivnost te autoimuni mehanizmi. Kronični kožni oblik GVHD-a može se očitovati sklerodermiformnim i nesklerodermiformnim manifestacijama. Nesklerodermiformni oblik manifestira se papulama i plakovima nalik lichen planusu, dok se sklerodermiformni oblik očituje površinskom ili dubokom sklerozom. Kronični GVHD kože može se liječiti lokalno – pretežito kortikosteroidima ili inhibitorima kalcineurina; te fototerapijom (UVB, PUVA, UVA1). Kao druga linija terapije rabe se sistemni kortikosteroidi i ekstrakorporalna fotofereza. Cilj ovog rada je sustavan pregled epidemioloških faktora, klasifikacije, patofiziologije, kliničkih manifestacija akutnog i kroničnog GVHD-a, kao i lokalne, fizikalne i sistemne terapije koja se rabi u liječenju pacijenata oboljelih od GVHD-a.