Abstract | Hiperamonijemija je životno ugrožavajuće metaboličko stanje koje karakterizira povišena razina amonijaka u krvi. Uzroci su brojni, od onih nasljednih pa do onih stečenih. Najčešći nasljedni uzrok hiperamonijemije u djece su poremećaji ciklusa ureje, primarno nedostatak ornitin transkarbamilaze (OTC).
Katabolizmom aminokiselina dolazi do stvaranja slobodnog amonijaka koji je u visokim koncentracijama neurotoksičan. Amonijak se pretvara u ureju u nizu kemijskih reakcija u jetri koji se naziva ciklus sinteze ureje. Potpuni ili djelomični nedostatak bilo koje komponente uključene u metabolizam dušika rezultira razvojem hiperamonijemije koja može uzrokovati encefalopatiju, komu i smrt ako se pravovremeno ne prepozna i ne liječi.
Simptomi i znakovi su uglavnom povezani s neurološkim abnormalnostima i slični su neovisno o uzroku hiperamonijemije. Novorođenče se pri rođenju doima zdravo, no uvođenjem proteina u prehrani dolazi do razvoja simptoma. Dijete počinje slabije jesti ili odbija hranu, povraća, hiperventilira, hipotonično je i pospano. Stanje se brzo pogoršava, javljaju se konvulzije i sve teži poremećaji svijesti koji u konačnici progrediraju do duboke kome. Iako se većina bolesnika manifestira u novorođenačkom razdoblju, klinička slika se može razviti i u djetinjstvu, adolescenciji ili odrasloj dobi kao zaostajanje u razvoju, kronično povraćanje ili promjene u ponašanju.
U hiperamonijemičnim krizama terapija se mora provesti što je prije moguće kako bi se izbjegla oštećenja mozga i smrt. To uključuje trenutni prekid unosa proteina, dostatnu nadoknadu tekućine i energije te detoksikacijske mjere za uklanjanje nakupljenog dušika. Rano započeta terapija, posebice u bolesnika s neonatalnom hiperamonijemijom, preduvjet je uspješnog liječenja. Trajna terapija prilagođava se ovisno o uzroku hiperamonijemije. |
Abstract (english) | Hyperammonemia is a life-threatening metabolic condition characterized by elevated levels of ammonia in the blood. It is associated with numerous congenital and acquired conditions. The most common genetic cause of hyperammonemia in infants is urea cycle disorders (UCDs), primarily ornithine transcarbamylase (OTC) deficiency.
Catabolism of amino acids results in the production of free ammonia, which, in high concentration, is toxic to the CNS. Ammonia is converted to urea through a series of enzymatic reactions known as the urea cycle, an endogenous metabolic removal system in the liver. Total or partial deficiency in any of the factors included in the metabolism of nitrogen-containing substances results in accumulation of ammonia. This leads to encephalopathy, coma, and death if not recognized and treated rapidly.
Symptoms and signs are mostly related to brain dysfunction and are similar regardless of the cause of the hyperammonemia. The affected infant is normal at birth but becomes symptomatic following the introduction of dietary protein. Refusal to eat, vomiting, hypotonia, hyperventilation, seizures and lethargy can quickly progress to a deep coma. Although the majority of these patients present in the newborn period, they may also present in childhood, adolescence, and adulthood with failure to thrive, persistent vomiting, developmental delay, or behavioral changes. Hyperammonemic episodes should be treated promptly and aggressively to prevent coma, subsequent brain damage, or death. This involves restricting protein intake, providing adequate calories, and giving agents that remove accumulated nitrogen. Early therapy, especially in patients with neonatal-onset hyperammonemia, is imperative to avoid severe brain damage. Long-term therapy should be tailored to the underlying cause of hyperammonemia. |