| Abstract | Ovisnost o drogama definira se kao stanje periodične ili kronične intoksikacije, koje je izazvano ponovljenim uzimanjem prirodne ili sintetičke droge. Ovisnost o opijatima je kronična i recidivirajuća bolest, a studije pokazuju povoljnije rezultate liječenja ovisnika o opijatima unutar sustava obiteljske medicine, što istodobno doprinosi i sveobuhvatnoj zdravstvenoj zaštiti ovisnika. U ovom radu najviše pozornost ćemo usmjeriti na ovisnost o opijatima, točnije na ovisnost o heroinu. Heroin je ilegalna, vrlo zarazna polusintetska droga dobivena složenim postupcima iz morfija, prirodne tvari ekstrahirane iz sadnice maka. Pri zlouporabi heroina, on je visokoadiktivan, pa je relativni rizik za naviku 4/5. Veže se i aktivira specifične receptore u mozgu (μ-opioidne receptore) koji aktiviraju centar za nagradu u mozgu i stimuliraju oslobađanje neurotransmitera dopamina, što uzrokuje osjet zadovoljstva. No, kronični ovisnici doživljavaju različite teške medicinske komplikacije, od kojih je najopasnija i smrtonosna posljedica korištenja heroina predoziranje. Iako postoji mnoštvo pokazatelja pomoću kojih možemo dijagnosticirati ovisnost, zbog činjenice da su ovisnici skloni prikrivanju svoje bolesti, to je često teško. Osnovu za postavljanje sigurne dijagnoze čine dobra anamneza i heteroanamneza, a veliku pomoć za dijagnosticiranje i planiranje liječenja daje nam ASI (engl. Addiction Severity Index), instrument koji se koristi u evaluaciji programa liječenja ovisnika. Lijekovi za liječenje opioidne ovisnosti djeluju na iste opioidne receptore kao droga, ali su sigurniji. Tri glavne vrste lijekova uključuju: agoniste, parcijalne agoniste i antagoniste. U Europskoj Uniji, supstitucijsko liječenje opioidima, uglavnom metadonom ili buprenorfinom, je najraširenije korišten tretman opioidne ovisnosti. Nuspojave buprenorfina su blaže od onih metadona, no odluka o tome koji lijek će biti indiciran mora se donijeti prema jedinstvenoj povijesti ovisnosti, osobnim karakteristikama, životnim situacijama i terapijskom odgovoru pojedinog bolesnika. Jako su bitne, iako ponekad zanemarene i psihosocijalne intervencije. |
| Abstract (english) | Addiction to drugs is defined as a condition of periodic or chronic intoxication caused by repeated use of a natural or synthetic drug. Addiction to opiates is a chronic and relapsing disease, and studies show better results of opiate drug treatment within the family medicine system, which also contributes to the comprehensive health care of addicts. In my diploma paper we will focus most on opiate dependence, more specifically on heroin dependence. Heroin is an illegal, highly addictive, semi-synthetic drug derived from morphine, natural matter extracted from poppy seeds. When using heroin, it is highly addictive, so the relative risk of habit is 4/5. It activates specific brain receptors (μ-opioid receptors) that activate the brain reward center and stimulate the release of dopamine neurotransmitter, which causes a sense of satisfaction. However, chronic addicts experience various serious medical complications, of which the most dangerous and deadly consequence is overdose. Although there are many indicators that can be used to diagnose addiction, due to the fact that addicts are prone to hide their illness, it is often difficult. The basis for establishing a diagnosis is good medical history, anamnesis and heteroanamnesis, and great help for diagnosing and planning the treatment is provided by the ASI (Addiction Severity Index), an instrument used to evaluate an addictive treatment program. Drugs for the treatment of opioid addiction affect the same opioid receptor as drugs, but are safer. The three main types of drugs include: agonists, partial agonists and antagonists. In the European Union, substitution treatment with opioids, mainly methadone or buprenorphine, is the most widely used opioid addiction treatment. Buprenorphine side effects are milder than those of methadone, but the decision on which medicine will be indicated must be brought according to the unique history of addiction, personal characteristics, life situations and therapeutic response of the individual patient. Also very important, though sometimes neglected, are psychosocial interventions. |
