| Abstract | Pacijent bi uvijek trebao biti u središtu sestrinskog zbrinjavanja. Usprkos tome,
medicinske sestre uslijed usmjerenosti na razne profesionalne obveze često potisnu vlastiti
primarni interes usredotočenosti na humane dimenzije čovječnosti i uvažavanje svih holističkih
elemenata integralne dimenzije sestrinske skrbi.
Tradicijski gledano, sestrinstvo je nastalo na temeljima skrbi za drugoga, slabijeg,
bolesnog, siromašnog, napuštenog i današnji razvoj usmjeren, na izvršavanje mnogih
tehničkih, administrativnih i birokratskih zadataka, ne bi smio nikako potisnuti cjeloviti
antropološki pogled na bolesnog čovjeka. Na to posebice ukazuje etika vrlina, koja medicinsku
sestru usmjerava na stavljanje fokusa na pacijentovu cjelovitost, zbrinjavanje njegovih fizičkih,
psiholoških i duhovnih potreba. Takav, višedimenzionalan pristup u radu, postaje standard
sestrinske vokacije. Zahvaljujući njemu, pacijent u procesu zdravstvene skrbi ostvaruje
autonomno uvažavanje svojih preferencija i izbora u postupku liječenja, suodlučujući u
izvođenju zadataka usmjerenih njegovoj dobrobiti, koje medicinske sestre poštuju, slijedeći
prava pacijenata propisana Zakonom o sestrinstvu i Etičkim kodeksom medicinskih sestara.
Ova je tema iznimno važna u suvremenim okolnostima u kojima se odvija zdravstvena
skrb, gdje se često bolesnika ne percipira kao partnera u procesu zdravstvene skrbi, nego ga se
tretira kao objekt rada. Objektiviziranjem, pacijent postaje podložan diskriminaciji, rutinizaciji
i psihološkom napuštanju za vrijeme hospitalizacije, gdje prevlast preuzima egzistencijalna
patnja i „totalna bol“. Naspram takvog redukcionističkog pristupa, poštivanjem norme dobre
kliničke prakse, etičkih kodeksa profesije i pacijentovih prava, medicinska sestra stvara čvrsto
tlo za razvoj pacijento-centričnog odnosa i poštivanja oboljelog kao subjekta u procesu rada.
Stoga je važno stalno iznova poticati medicinske sestre na cjeloživotnu edukaciju i samorazvoj
kako bi novim znanjima i iskustvima doprinijele pacijentovoj najvećoj mogućoj dobrobiti. I
ovaj diplomski rad je dio takve strategije. |
| Abstract (english) | The patient should always be at the center of nursing care. Nevertheless, nurses, due to
their focus on various professional commitments, often suppress their own primary interest in
focusing on the human dimensions of humanity and appreciating all the holistic elements of
the integral dimension of nursing care.
Traditionally, nursing was created on the basis of caring for another, weaker, sick, poor,
abandoned and today's development focused on performing many technical, administrative and
bureaucratic tasks should not in any way suppress the holistic anthropological view of the sick
man. This is especially indicated by the ethics of virtues, which directs the nurse to focus on
the patient's integrity, taking care of his physical, psychological and spiritual needs. Such a
multidimensional approach to work is becoming the standard of nursing vocation. Thanks to
him, the patient in the health care process achieves autonomous respect for his preferences and
choices in the treatment process, co-deciding in performing tasks aimed at his well-being,
which nurses respect, following the rights of patients prescribed by the Nursing Act and the
Code of Ethics for Nurses.
This topic is extremely important in modern circumstances in which health care takes
place, where often the patient is not perceived as a partner in the health care process, but is
treated as an object of work. By objectifying, the patient becomes subject to discrimination,
routine, and psychological abandonment during hospitalization, where existential suffering and
“total pain” take over. In contrast to such a reductionist approach, by respecting the norm of
good clinical practice, ethical codes of the profession and patients' rights, the nurse creates a
solid ground for the development of patient-centric relationship and respect for the patient as a
subject in the work process. It is therefore important to constantly re-encourage nurses to
lifelong education and self-development in order to contribute new knowledge and experiences
to the patient's greatest possible well-being. And this thesis is part of such a strategy. |
