Akutni respiratorni distres sindrom (ARDS) je kliničko stanje nehidrostatskog plućnog edema i hipoksemije koje može nastati kao posljedica različitih primarnih bolesti i stanja. Dijagnoza ARDS-a i njegovo stupnjevanje temelji se na Berlinskoj definiciji. ARDS je relativno često stanje koje značajno opterećuje zdravstveni sustav. . Iako se izvorno smatralo da je riječ o jedinstvenoj bolesti, pokazano je da su njegove karakteristike različite ovisno o tome da li je pulmonalne ili ekstrapulmonalne etiologije. Kod pulmonalnog oštećenja, patofiziološki mehanizam prvenstveno je intraalveolarni sa posljedičnom konsolidacijom plućnog parenhima zbog punjenja alveola. Kod ekstrapulmonalne etiologije, oštećenje pluća prvenstveno je posljedica sistemskog djelovanja upalnih medijatora, a patološki proces prvenstveno zahvaća intersticij. Liječenje ARDS-a je prvenstveno suportivno. Cilj liječenja je poboljšanje razmjene plinova i prevenirati komplikacije dok se osnovni uzrok ne izliječi. Gotovo su svi bolesnici sa ARDS-om mehanički ventilirani. Mehanička ventilacija može dodatno oštetiti plućni parenhim, stoga je ključno za preživljenje bolesnika sa ARDS-om upravljanje parametrima mehaničke ventilacije. Ukoliko mehanička ventilacija nije dostatna za postizanje zadovoljavajuće oksigenacije indicirana je primjena veno-venskog oblika ekstrakorporalne membranske oksigenacije Suportivne mjere liječenja ARDS-a uključuju sedaciju, nadoknadu nutrijenata, kontrolu glikemije i hemodinamski monitoring. Intenzivno se istražuju mogućnosti kontrole upalnog zbivanja u ARDS-u. Uloga kortikosteroida je kontroverzna i još uvijek nisu definirani bolesnici koji bi imali najviše koristi od njihove primjene kao ni adekvatne doze. Trenutno su mnoge nove farmakološke mogućnosti u raznim fazama kliničkih istraživanja. Nadamo se da će neke od njih pokazati benefit kako bi njihova primjena poboljšala ishode liječenja ovog teškog kliničkog entiteta.