Sustav za izvantjelesnu membransku oksigenaciju (ECMO, eng. Extracorporeal membrane oxygenation) primjenjuje se u medicini već više od pola stoljeća. Njegova uloga je održavanje izmjene plinova i cirkulacije krvi do oporavka pluća i/ili srca. Metoda izvantjelesnog krvotoka originalno je zamišljena kao kardiopulmonalna premosnica (CPB, eng. Cardiopulmonary bypass), uređaj koji omogućuje perfuziju organa za vrijeme operativnih zahvata na srcu. Uz nekoliko izmjena u tehnologiji, sustav se prilagodio korištenju u dužim vremenskim periodima u jedinicama za intenzivno liječenje (JIL). U početku je metoda najviše uspjeha postizala u liječenju novorođenčadi sa zatajenjem dišnog sustava koji bi uz pomoć ECMO-a premostili period do oporavka. U odrasloj se populaciji značajniji porast korištenja bilježi tek nedavno u pandemijama H1N1 gripe 2009. godine i trenutno aktualnoj SARS-CoV-2. Bez obzira na dugu povijest u primjeni i brojne napretke, izvantjelesna oksigenacija krvi je i dalje vrlo složen postupak s čestim komplikacijama, stoga se njeno korištenje razmatra samo kada je procijenjeni mortalitet pacijenta uz primjenu konvencionalne terapije veći od 50 %, a smatra se da je svakako indicirana kada je on veći od 80 %. Među vodećim uzrocima neželjenih ishoda ECMO-a prevladavaju upravo koagulacijski poremećaji. Naime, krv postaje hiperkoagulabilna u kontaktu s bionekompatibilnim membranama ECMO-a jer se gubi normalna antikoagulantna aktivnost endotela čija je funkcija održavanje krvi u tekućem stanju u fiziološkim uvjetima. Trenutno je najveći izazov postići ravnotežu između i zadovoljavajućeg stupnja antikoaguliranosti kako bi se izbjegli česti neželjeni ishodi krvarenja iz nativne cirkulacije i tromboze u izvantjelesnoj. Oblaganje dodirne površine raznim tvarima kako bi ona što više nalikovala djelovanju endotela i primjena antikoagulantne terapije uz praćenje laboratorijskim pretragama, pokušaji su prevencije komplikacija uzrokovanih poremećajima zgrušavanja, no još uvijek ne postoji zadovoljavajuće rješenje.