Demijelinizacijska bolest tipa multiple skleroze najznačajniji je predstavnik te skupine oboljenja. Osnovna klinička karakteristika multiple skleroze jest više ili manje izražena nemogućnost remijelinizacije zbog čega bolest u najvećem broju slučajeva poprima progresivan tijek. Faktori rasta, a prvenstveno somatomedini, su, uz intaktnu funkciju oligodendrocita, osnovni pokretač remijelinizacijskih procesa istovremeno djelujući i antiapoptotički. Budući da je poznato da je hormon rasta najznačajniji postnatalni regulator lučenja somatomedina, a uočeno je i njegovo direktno djelovanje na promociju remijelinizacijskih mehanizama, za pretpostaviti je da će vrijednosti hormona rasta u bolesnika oboljelih od multiple skleroze biti značajno različite od vrijednosti bolesnika koji ne boluju od demijelinizacijskih bolesti. Ispitivanje vrijednosti koncentracija HR i IGF-I u serumu i likvoru oboljelih od demijelinizacijske bolesti tipa multiple skleroze i kontrolne skupine ispitanika u ovom radu, ukazalo je da između te dvije populacije postoje značajne razlike ispitivanih parametara. Ustanovljene razlike, a poglavito statistički značajna razlika između koncentracija hormona rasta u likvoru između ispitivanih populacija, ukazuje na postojanje dinamike ovih parametara u demijelinizacijskim bolestima. Uočeni manjak hormona rasta prvenstveno upućuje na insuficijenciju somatotropinsko-somatomedinskog sustava. Kako su djelatni mehanizmi u demijelinizacijskim bolestima, uz autoimunu inflamaciju, s jedne strane sposobnost remijelinizacije, a s druge apoptotički mehanizmi, saznanje o insuficijenciji sustava koji je u fiziološkim uvjetima suprotstavljen mehanizmima apoptoze i promotor remijelinizacije značajno je za rasvjetljavanje etiopatogeneze demijelinizacijskih bolesti.