Uvod i cilj istraživanja Traheoezofagealni govor pomoću GP danas je zlatni standard u govornoj rehabilitaciji laringektomiranih bolesnika. Međutim, kvalitetu glasa kao i kvalitetu života značajno narušavaju komplikacije GP koje mogu biti posljedica pojedinih kirurških postupaka tijekom laringektomije i formiranja TEF ili su vezane uz TEF i samu GP. Nekoliko je rizičnih čimbenika koji pridonose razvoju komplikacija GP, a posljednjih pet godina mali broj studija proučavalo je utjecaj EER na komplikacije GP, prvenstveno atrofiju traheoezofagealnog zida, povećanje dijametra TEF i granulacije sluznice dušnika, te na kvalitetu glasa laringektomiranih bolesnika. Iako je donedavno zlatni standard u dijagnosticiranju EER bila višekanalna 24-satna pH-metrija, dokazano je da je pepsin najosjetljiviji i specifičniji marker EER, a mjerenje koncentracije pepsina u slini pouzdana, jeftina, jednostavna i neinvazivna metoda. ----- Ispitanici i metode U istraživanje je uključeno 60 laringektomiranih bolesnika s GP i 30 kontrolnih zdravih ispitanika kojima su određene vrijednosti koncentracije pepsina u uzorcima sline ELISA metodom. Svakom bolesniku kliničkim je pregledom utvrđeno postojanje komplikacije GP i određena uspješnost govorne rehabilitacije Harrison-Robillard-Schultzovom skalom (HRS). U bolesnika s komplikacijama GP randomizirano je provedena terapija pantoprazolom u dozi od 40 mg ujutro kroz šest mjeseci. Za statističku analizu upotrijebljen je Mann-Whitneyjev test, Studentov t-test, Spearmannov test korelacije, chi kvadrat test i linearna regresijska analiza. Razina značajnosti P podešena je na 0.05. ----- Rezultati U ovom istraživanju prvi je put istražen utjecaj EER na komplikacije GP i kvalitetu glasa određivanjem vrijednosti koncentracije pepsina u slini. U svim uzorcima sline svih ispitanika, i laringektomiranih bolesnika i zdravih kontrolnih ispitanika, dokazana je prisutnost pepsina. Pomoću rezultata vrijednosti koncentracije kontrolnih zdravih ispitanika koje su imale normalnu raspodjelu izračunat je raspon normalnih vrijednosti koncentracije pepsina u slini kao srednja vrijednost pepsina zdravih kontrolnih ispitanika ±3 standardne devijacije, čime je obuhvaćeno 95% rezultata zdravih kontrolnih ispitanika. Vrijednosti preko 0,884 pg/ml, 95 percentile, smatrane su povišenima, odnosno abnormalnima te je tako u svih bolesnika s vrijednostima pepsina iznad 0,884 pg/ml dijagnosticiran EER. Na taj je način u 1/4 laringektomiranih bolesnika s GP dijagnosticiran EER. Medijani vrijednosti koncentracije pepsina nisu se razlikovali između laringektomiranih bolesnika i zdravih kontrolnih ispitanika. Također, medijani vrijednosti koncentracije pepsina i učestalost EER nisu se značajno razlikovali između bolesnika sa i bez komplikacije GP, kao niti među bolesnicima s različitim vrstama komplikacija GP, iako su bolesnici s formiranim biofilmom na GP, odnosno kandidijazom GP imali više vrijednosti pepsina ali ta razlika nije bila statistički značajna. Utjecaj EER na atrofiju traheoezofagealnog zida i povećanje promjera TEF u ovom istraživanju nije se mogao istražiti jer je u istraživanje bio uključen samo jedan bolesnik s ovom vrstom komplikacije GP. U ovom istraživanju dokazana je visoka uspješnost govorne rehabilitacije no nije nađena statistički značajna povezanost između vrijednosti koncentracije pepsina u slini i kvalitete glasa bolesnika s GP. Učestalost komplikacija govorne proteze, analiza kvalitete glasa i vrijednost koncentracije pepsina uspoređene su i među bolesnicima u kojih je i u kojih nije provedena RT, te nije nađen značajan utjecaj RT na učestalost niti vrstu komplikacija GP, kvalitetu glasa niti na vrijednost koncentracije pepsina. Iako je nađena manja učestalost komplikacija GP nakon tri i šest mjeseci terapije pantoprazolom, ta razlika nije bila statistički značajna. Također nije dokazano ni značajano poboljšanje kvalitete glasa ni smanjenje vrijednosti koncentracije pepsina nakon terapije. ----- Zaključak Ovim istraživanjem dokazano je da EER, dijagnosticiran jednostavnom i neinvazivnom metodom određivanja vrijednosti koncentracije pepsina u slini, ne utječe značajno na učestalost svih komplikacija GP, te da nije potrebno provoditi profilaktičku terapiju IPP u svih bolesnika s komplikacijama govorne proteze. S obzirom na to da je u ovom istraživanju sudjelovao samo jedan bolesnik s atrofijom traheoezofagealnog zida i povećanjem promjera TEF, buduća istraživanja trebala bi uključivati veći broj bolesnika s ovim vrstama komplikacija GP kako bi dobiveni rezultati bili usporedivi s većinom prethodno objavljenih istraživanja.