Transplantacija rožnice se danas smatra najizvođenijom i najuspješnijom trasnplantacijskom procedurom, s postotkom usješnost do 90%. Uspjeh keratoplastike kod rožnica s neovaskularizacijom smanjuje uspjeh keratoplastike na 40% prvi prvoj keratoplastici, pri ponovljenim i više. Istraživanja ukazuju da je vaskularni endotelni čimbenik rasta jedan od glavnih induktora angiogeneze, vaskulogeneze, te limfogeneze i u normalnim i u patološkim stanjima kako u raznim organima, tako i u rožnici. Prethodnim istraživanjem utvrdili smo povezanost VEGF u normalnoj i patološkoj rožnici, a u ovom istraživanju postavljeni su sljedeći ciljevi: 1. Odrediti količinu VEGF-a metodom ELISE u patološkim rožnicama bolesnika koji su operirani perforativnom keratoplastikom (transplantacija rožnice), međusobno ih usporediti te ih usporediti sa zdravim rožnicama kadavera. 2. Odrediti mjesto proizvodnje VEGF-a metodom imunohistokemije na patološkim rožnicama u bolesnika koji su operirani perforativnom keratoplastikom (transplantacija rožnice), međusobno ih usporediti te ih usporediti sa zdravim rožnicama kadavera. 3. Usporediti postoji li korelacija količina te mjesta nastanka VEGF-a s postoperativnim znakovima odbacivanja transplantata. U istraživanje je bilo uključeno 25 bolesnika koji su hospitalizirani radi operacije perforativne keratoplastike na Klinici za očne bolesti, Kliničke bolnice „Sveti Duh“ Zagreb u razdoblju od 15. 10. 2006. do 15. 3. 2007. Predoperativno su bolesnici pregledani radi evaluacije uzroka bolesti rožnice i vidnih funkcija bolesnika. Bolesnici su podijeljeni u tri skupine prigodom pregleda rožnice na bimikroskopu predoperativno: upalni s neoveovaskularizacijama, upalni bez neovaskularizacije, neupalni. Prema intraoperativnom postupku, rožnica se razrezala na dvije jednake polovine. Jedna polovina se odmah uronila u 4% puferirani formalin i poslala na Zavod za patologiju, Opće bolnice „Dr. Josip Benčević“, Slavonski Brod gdje su uzorci uklopljeni u parafinske blokove, rezani na rezove debljine 3 µm. Nakon toga učinila se imunohistokemija uzoraka. Druga polovina stavila se u 0,5 ml medija za pohranu (Cornea Max®, Eurobio, France) te analizirala komercijalnim ELISA testom u Institutu „Ruđer Bošković“, Zagreb. Postoperativno su bolesnici praćeni kroz tri godine radi praćenja znakova odbacivanja transplantata i vidnih funkcija bolesnika. U istraživanje je bilo uključeno i 25 rožnica kadavera koji predstavljaju kontrolnu skupinu. Rožnice su uzete od bolesnika preminulih u Općoj bolnici „Dr. Josip Benčević“ u Slavonskom Brodu u postmortem razdoblju od maksimalno 24 sata. Također su analizirane donorske rožnice i to se predoperativno mjerio broj endotelnih stanica spekularnim mikroskopom. Postoperativno praćenje bolesnika trajala je od listopada 2006. do ožujka 2010., a ispitivale su se iste vidne funkcije bolesnika kao u predoperativnom pregledu i tražili su se znakovi odbacivanja transplantata rožnice ili stanje odbačenog transplantata. Statističkom analizom vidi se trend da su operirani bolesnici imali u prosjeku višu vrijednost VEGF-a (M = 222,6; SD = 129,834) od kontrolne skupine (M = 142,3; SD = 93,081). Nije postojala statistički važna razlika u mjestu proizvodnje VEGF-a između bolesnika i kontrolne skupine. Povezanost reakcije odbacivanja i konačnog odbacivanja rožnice bila je statistički važna, što znači da su oni bolesnici koji su imali reakciju odbacivanja ujedno i u većoj mjeri i konačno odbacili transplantant (Fi = 0,618; p < 0,01). Reakciju odbacivanja/odbacivanje transplantanta u najvećoj mjeri su imali bolesnici u prvoj skupini, odnosno oni s dijagnozom upalnih promjena s neovaskularizacijama. Post hoc testiranje Bonferroni testom pokazalo je kako statistički znatne razlike postoje između skupine bolesnika s upalnim promjenama s neovaskularizacijama i skupine bolesnika koji su imali neupalne promjene te kontrolne skupine (na razini od 5%; p < 0,05). Bolesnici koji su imali reakciju odbacivanja su, u prosjeku imali i veću razinu VEGF-a (307,4 nasuprot 182,8). Bolesnici koji su odbacili transplantant također su imali višu razinu VEGF-a od bolesnika koji nisu odbacili transplantant (344,3 nasuprot 184,2). Razina VEGF-a nije bila povezana s kratkotrajnim i dugoročnim komplikacijama. Nije postojala statistički važna povezanost reakcija odbacivanja transplantanta, stvarnog odbacivanja te kratkoročnih i dugoročnih komplikacija s mjestom proizvodnje VEGF-a. Dobiven je trend da se odbacivanje transplantanta javilo samo kod bolesnika kod kojih se VEGF proizvodio u endotelu, odnosno u više slojeva. Dobiveni rezultati ukazuju da bolesnici koji imaju više razine VEGF-a u rožnicama podvrgnutim perforativnoj keratoplastici imaju češće reakciju odbacivanja transplantanta te konačno odbacivanje transplantanta. Ono što se pokazalo je da se količina VEGF-a, u skupini s upalnim promjenama bez neovaskularizacije, ne razlikuje statistički znatno od količine kod skupine bolesnika s upalnim promjenama s neovaskularizacijama, ali niti od skupine bolesnika s neupalnim promjenama i kontrolne skupine. To govori u prilog saznanju da klinički pregled sam nije dovoljan da predviđa razinu VEGF-a i s time povezano reakciju odbacivanja transplantata. Mjesta proizvodnje VEGF-a odgovaraju svim slojevima rožnice kao što je dokazano u literaturi, ali nije specifično za skupinu bolesnika, komplikacije i znakove reakcije odbacivanja.