Prekomjerno aktivan mokraćni mjehur je sindrom koji uključuje hitnost, s ili bez urgentne inkontinencije, obično praćenu učestalim dnevnim mokrenjem i noćnim mokrenjem, a u odsutnosti dokazane infekcije ili druge očigledne patologije koja bi rezultirala istim simptomima. To je čest problem koji zahvaća oko 16% odrasle populacije. Budući da prekomjerno aktivan mokraćni mjehur značajno utječe na kvalitetu života potrebno ga je liječiti. Liječenje počinje konzervativnim metodama, kao što je bihevioralna terapija i farmakološko liječenje. Bihevioralna terapija je skupina različitih intervencija, koje djeluju na simptome prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura, učeći pacijente novim vještinama i navikama s ciljem uspostave bolje kontrole mokraćnog mjehura. Komponente bihevioralne terapije uključuju: edukaciju pacijenta, promijene u stilu života, trening mokraćnog mjehura, vježbe jačanja mišića dna zdjelice, biofeedback i vođenje dnevnika mokrenja. Farmakološka terapija također ima važnu ulogu u liječenju prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura. Farmakološko liječenje se može provoditi samostalno ili kao dodatak bihevioralnoj terapiji. Antimuskarinski lijekovi čine temelj farmakoterapije prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura, te postoji dovoljno dokaza o njihovoj učinkovitosti. Antimuskarinici koji se koriste za liječenje prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura su oksibutinin, tolterodin, propiverin, trospij, darifenacin i solifenacin. Kao posljednja linija terapije prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura, za pacijente s teškim simptomima koji ne reagiraju na konzervativnu terapiju, opcija je sakralna neuromodulacija, botulinum toksin A i augumentacijska cistoplastika. Stručnjaci se bave istraživanjem i razvojem velikog broja novih terapijskih postupaka koji bi se u budućnosti mogli koristiti u liječenju prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura.