Glavna je hipoteza ove disertacije pretpostavila kako starenje i stress dovode do promjena sastava lipidnih splavi stanica mozga te okidaju neurodegenerativne promjene posredovane promjenom smještaja i izražaja proteina u hipokampusu i malom mozgu koji se nalaze unutar lipidnih splavi – inzulinskog i leptinskog receptora. Pri izradi disertacije uočen je utjecaj stresa na smanjeno pamćenje u slučaju starijih ženki koje također prati i smanjeni izražaj inzulinskog i AMPA receptora u hipokampusu starijih životinja. Leptinski receptor pokazuje snažnu aktivaciju u starijih životinja u uvjetima stresa i može se smatrati zaštitnim mehanizmom od neurodegeneracije tijekom izloženosti kroničnom stresu. Osim toga, zanimljiv je nalaz kako se inzulinski i leptinski receptori ne nalaze unutar lipidnih splavi hipokampusa i malog mozga kako je do sada smatrano analizom perifernih tkiva. Promjene lipidnog sastava lipidnih splavi u uvjetima stresa uočene su u obliku povećanja GM1 gangliozida u CA1 i dentatnom girusu hipokampusa u mladim životinjama, te povećanju GD1a gangliozida u CA1 području svih skupina životinja u uvjetima stresa. Također je uočena snažna kolokalizacija preteče amiloida i GD1a u hipokampusu starijih ženki kao posljedica kroničnog stresa. U slučaju sniženog izražaja inzulinskog i leptinskog receptora, snižavaju se i izražaji neuroplastina i AMPA receptora u starijih mužjaka što povezuje signalne puteve inzulina i leptina s putevima važnim za krajni ishod neuroplastičnosti. Tijekom izrade ove disertacije razvijen je jedinstveni spolno i dobno specifičan animalni model kroničnog stresa koji upućuje na snažnu otpornost mladih životinja na kronični stres, a najviše su na stres osjetljive starije ženke. Također je uočena spolno i dobno specifična regulacija stresa u mozgu.