Imunoterapija tumora je kao ideja nastala još prije 100 godina, nakon otkrića da imunološki sustav, između ostalog, za zadaću ima i spriječiti razvoja i rasta tumora. Ideja je bila usmjeriti i potpomognuti imunološki sustav na borbu protiv tumorskih stanica. Tada se imunoterapija činila kao atraktivna alternativa konvencionalnim metodama liječenja, posebno zbog niskog stupnja toksičnosti. U pretkliničkim istraživanjima razvijene su brojne nove metode liječenja koje su se temeljile na principima humoralne i stanične imunosti. Nažalost, većina lijekova se nije pokazalo djelotvornima, a samo je mali broj uspio dokazati objektivnu kliničku korist u studijama faze III. Možda su najveću uspješnost u liječenju tumora, od svih oblika imunoterapije, pokazala monoklonalna protutijela (mPT). Ona se danas vrlo uspješno koriste u liječenju različitih karcinoma. Drugi oblik imunoterapije koji je pokazivao veliki potencijal su tumorska cjepiva. Ona djeluju aktivirajući T-limfocitima posredovanu staničnu imunoreakciju usmjerenu protiv tumorskih stanica. Opet su, i ovdje, mnoge kliničke studije dale nezadovoljavajuće rezultate, no ipak je jedno tumorsko cjepivo našlo svoje mjesto u smjernicama za liječenje. Radi se o Sipoleucelu-T, cjepivu od vlastitih dendritičkih stanica, koje se koristi za liječenje metastatskog karcinoma prostate rezistentnog na kastraciju (mCRPC). Ovo je bio veliki napredak u liječenju karcinoma prostate, jer, iako se raniji stadiji karcinoma prostate danas dobro liječe kirurški, radioterapijom i kompletnom androgenom blokadom (CAB), dio pacijenata napreduje u stadij mCRPC. Do prije nekoliko godina pacijenti s tim stadijem bolesti nisu imali alternativu nakon prestanka djelovanja docetaksela, prve linije terapije u mCRPC. U IMPACT studiji faze III dokazano je da Sipoleucel-T produžuje preživljenje za 4 mjeseca (25,8 vs. 21,7 mj) i zato je 2010. odobren od FDA kao prvo tumorsko cjepivo za liječenje mCRPC.