Abstract | Polycystic ovary syndrome (PCOS) is the most common endocrine disorder in women of reproductive age. It is characterized by metabolic and hormonal abnormalities, menstrual irregularity, and female anovulatory infertility. According to Rotterdam criteria from 2003, the diagnosis of PCOS can be made in the presence of two out of three of the following: clinical or biochemical hyperandrogenism, oligo or anovulation, and polycystic ovarian morphology, after excluding all other possible diagnoses. PCOS is a heterogenous condition which may present at any stage in life and poses a major public health challenge due to its long-term health implications such as obesity, metabolic syndrome, diabetes mellitus type 2, cardiovascular risk, and an increase in the risk of endometrial cancer. Furthermore, women with PCOS are at a higher risk of pregnancy complications such as spontaneous abortion, hypertensive disorders of pregnancy, gestational diabetes, and preterm birth. The risk of complications varies according to PCOS phenotype. The etiology of PCOS is still unclear, and it is thought to be caused by a combination of hereditary and environmental susceptibility, hypothalamic and ovarian dysfunction, excess androgen exposure, insulin resistance, and obesity. Insulin resistance and subsequent hyperinsulinemia play a crucial role in PCOS pathogenesis. They stimulate the overproduction of androgens which disrupt the ovarian function and lead to the characteristic symptoms of PCOS, including hirsutism, acne, and alopecia. Treatment for PCOS is currently focused on managing symptoms and includes lifestyle modifications and medical interventions. Lifestyle changes such as adopting a balanced diet and engaging in regular exercise are recommended to prevent weight gain and address metabolic issues. Medical management options include metformin, which improves insulin resistance and metabolic features, combined oral contraceptive pills for menstrual regulation and hyperandrogenism, and anti-androgen medications for refractory hyperandrogenism. Inositols, specifically myo-inositol (MI) and D-chiro-inositol (DCI) have gained attention as potential therapeutic agents for PCOS. These naturally occurring sugar alcohols are involved in insulin, follicle-stimulating hormone (FSH), and thyroid-stimulating hormone (TSH) signaling. MI aids in glucose uptake and use, while DCI controls glycogen synthesis. In PCOS, insulin resistance disrupts the balance between MI and DCI, leading to decreased MI levels and in ovaries, leading to pathological synthesis of androgens.
Supplementation with MI and DCI, either individually or in a physiological ratio of 40:1, has shown promising results in improving metabolic and reproductive outcomes in women with PCOS, particularly those with insulin resistance. However, further research is needed to establish their effectiveness and understand their mechanisms of action. Inositols should be considered as an experimental therapy, and individuals using them are advised to consult their healthcare providers. |
Abstract (croatian) | Sindrom policističnih jajnika (PCOS) najčešći je endokrini poremećaj kod žena reproduktivne dobi. Karakteriziraju ga metabolički i hormonalni poremećaji, neredovite menstruacije i ženska anovulatorna neplodnost. Prema Rotterdamskim kriterijima iz 2003. godine, dijagnoza PCOS-a može se postaviti u prisutnosti dva od tri kriterija: klinički ili biokemijski hiperandrogenizam, oligo ili anovulacija te morfologija policističnih jajnika, nakon isključenja drugih mogućih dijagnoza. PCOS je heterogeno stanje koje se može javiti u različitim životnim razdobljima i predstavlja veliki izazov za javno zdravstvo zbog dugoročnih zdravstvenih posljedica poput pretilosti, metaboličkog sindroma, dijabetesa tipa 2, kardiovaskularnog rizika i povećanog rizika od endometrijskog karcinoma. Uz navedeno, žene s PCOS-om također imaju veći rizik od komplikacija tijekom trudnoće poput spontanog pobačaja, hipertenzivnih poremećaja trudnoće, gestacijskog dijabetesa i prijevremenog poroda. Rizik od razvoja komplikacija ovisi o fenotipu PCOS-a. Etiologija ovog sindroma još uvijek nije potpuno razjašnjena, a smatra se da je uzrokovan kombinacijom nasljedne predispozicije i okolišnih čimbenika, disfunkcijom hipotalamusa i jajnika, prekomjernom izloženošću androgenima, inzulinskom rezistencijom i pretilošću. Inzulinska rezistencija i posljedična hiperinzulinemija imaju ključnu ulogu u patogenezi PCOS-a jer potiču prekomjernu proizvodnju androgena, što poremećuje funkciju jajnika i dovodi do karakterističnih simptoma PCOS-a, uključujući hirzutizam, akne i alopeciju. Trenutačno je liječenje PCOS-a simptomatsko i uključuje promjene u načinu života i farmakološko liječenje. Promjena životnog stila uključuje zdravu uravnoteženu prehranu i redovitu tjelesnu aktivnost kako bi se spriječio višak tjelesne težine i ograničile komplikacije PCOS-a. Opcije farmakološkog liječenja uključuju metformin, koji poboljšava inzulinsku rezistenciju i metaboličke karakteristike, kombinirane oralne kontracepcijske pilule za regulaciju menstruacije i hiperandrogenizma, te antiandrogene lijekove za hiperandrogenizam. Inozitoli, posebno Mio-inozitol (MI) i D-kiro-inozitol (DCI), privukli su pažnju kao potencijalni terapijski agensi za PCOS. Ovi šećerni alkoholi su prisutni u prirodi i u organizmu sudjeluju u signalizaciji inzulina, folikul-stimulirajućeg hormona (FSH) i tireo-stimulirajućeg hormona (TSH). MI pomaže u prihvatu i upotrebi glukoze, dok DCI regulira sintezu glikogena. Međutim, kod PCOS-a, inzulinska rezistencija narušava ravnotežu između MI i DCI, dovodeći do smanjenih razina MI i povećanih razina DCI u jajnicima, što vodi patološkoj sintezi androgena.
Liječenje PCOS-a koristeći MI i DCI, pojedinačno ili u fiziološkom omjeru 40:1, pokazalo je obećavajuće rezultate u poboljšanju metaboličkih i reproduktivnih ishoda kod žena s PCOS-om, posebno onih s inzulinskom rezistencijom. Međutim, potrebna su daljnja istraživanja kako bi se utvrdila njihova učinkovitost i razumjeli mehanizmi djelovanja. Inozitoli se smatraju eksperimentalnom terapijom, a osobe koje ih koriste trebaju se posavjetovati sa svojim liječnikom. |