| Abstract | Procjenjuje se da svaka deseta žena i svaki pedeseti muškarac pati od poremećaja hipoaktivne seksualne želje, međutim samo mali dio njih javlja se svojim liječnicima radi ovog problema. Razlog tomu je što ne vjeruju da se njihova smetnja može liječiti te da će liječniku i/ili njima biti nelagodno ako razgovaraju o tim problemima. Odgovornost je na liječnicima da pitaju pacijente/ice za eventualne smetnje u seksualnom funkcioniranju te po potrebi uzmu seksualnu anamnezu po principu tri prozora: biološko-medicinski prozor, osobna seksualna anamneza te prozor odnosa. Dijagnozu disfunkcije seksualne želje najčešće postavljaju psihijatri (a mogu je postaviti i liječnici drugih specijalnosti i stručnjaci koji su educirani po pitanju seksualnih smetnji) vodeći se MKB-10/11 ili DSM-5 kriterijima. Dijagnoza se mora temeljiti na detaljno i adekvatno uzetoj anamnezi, a osnovni simptom jest odsutnost erotskih/seksualnih misli ili fantazija i želje za seksualnom aktivnošću. Smanjena je ili odsutna i reagibilna želja, odnosno želja za seksualnom aktivnošću potaknuta neseksualnom motivacijom ili iniciranjem seksualne aktivnosti od strane partnera/ice. Osobe sa smanjenom seksualnom željom i njihovi partneri/ice imaju povećan rizik od depresije, anksioznosti, manje zadovoljstvo intimnim odnosom te narušenu kvalitetu života. Kod dijagnosticiranja disfunkcije s hipoaktivnom seksualnom željom u obzir treba uzeti normalne varijacije u seksualnoj želji, interpersonalne razlike u seksualnoj želji, prolazno smanjenu seksualnu želju, aseksualnost te depresivnost. Osim adekvatnog liječenja eventualnih komorbiditeta, modaliteti liječenja disfunkcije s hipoaktivnom seksualnom željom uključuju edukaciju, psihoterapiju, seksualnu terapiju, te farmakoterapiju koja uključuje i liječenje vulvovaginalne atrofije, suhoće rodnice i dispareunije kod pacijentica u postmenopauzi. Liječenje disfunkcije s hipoaktivnom seksualnom željom treba slijediti biopsihosocijalni pristup s obzirom na međusobni utjecaj psihosocijalnih, interpersonalnih i bioloških čimbenika na razvoj, tijek i održavanje tog stanja. |
| Abstract (english) | It is estimated that one in ten women and one in fifty men suffer from hypoactive sexual desire disorder, but only a small proportion of them tell their medical providers about this problem. The reason for this is that they do not believe that their disorder can be treated, and they fear their doctor will be embarrassed if they talk about their sexual problems. It is the responsibility of healthcare providers to ask patients about possible sexual dysfunctions and, if necessary, to take a sexual history based on the principle of three windows: the biological-medical window, personal sexual history and the relationship window. The diagnosis of sexual desire dysfunction is usually made by a psychiatrist (although doctors of other specialties and sexual health providers can also make the diagnosis) based on the ICD-10/11 or DSM-5 criteria. HSDD diagnosis must be based on a detailed and adequately taken history, the main symptom being absence of erotic/sexual thoughts or fantasies and reduced desire for sexual activity. Responsive desire, that is, desire for sexual activity prompted by non-sexual motivation or initiation of sexual activity by the partner, can also be absent or diminished. Patients with HSDD and their partners have an increased risk of depression and anxiety, they experience less relationship satisfaction and have lower quality of life. Normal variations in sexual desire, interpersonal differences in sexual desire, transiently reduced sexual desire, asexuality and depression should be taken into account when diagnosing hypoactive sexual desire dysfunction. In addition to adequately treating possible comorbidities, treatment modalities for hypoactive sexual desire dysfunction include education, psychotherapy, sex therapy, and pharmacotherapy, which can include treatment of vulvovaginal atrophy, vaginal dryness, and dyspareunia in postmenopausal patients. HSDD treatment should follow a biopsychosocial approach, considering the mutual influence of psychosocial, interpersonal, and biological factors on the development, direction, and duration of this condition. |
