Cilj istraživanja bio je ispitati učinak apoptoze na dvije stanične linije humanih karcinoma: MDA-MB-231 i TCCSUP. Korišteni su feniletil izotiocijanat, alil izotiocijanat (izotiocijanati kojima su bogati Armoracia rusticana L. i Diplotaxis erucoides L.) i Diplotaxis erucoides izoliran destilacijom po Clevengeru. Stanične linije humanih karcinoma: MDA-MB-231 i TCCSUP tretirane su uzorcima različitih koncentracija 1 µg/mL, 2.5 µg/mL, 5 µg/mL, 7.5 µg/mL, 10 µg/mL, 20 µg/mL, 30 µg/mL, 50 µg/mL, 75 µg/mL i 100 µg/mL. Citotoksičnost se određivala nakon 4h, 24h, 48h i 72h korištenjem MTT metode. Omjer apsorbancije stanica tretiranih vodenim otopinama izotiocijanata te apsorbancije onih koje nisu tretirane pokazatelj je citotoksične aktivnosti korištenih uzoraka. Nakon toga je ispitan učinak na apoptozu metodom protočne citometrije pomoću Annexin-V/PI bojanja, gdje je postotak apoptotskih stanica izražen kao broj pozitivnih stanica u ukupnom broju stanica, čija je vrijednost postavljena kao 100%. Najbolji citotoksični utjecaj na staničnu liniju raka dojke MDA-MB-231 pokazali su feniletil izotiocijanat i Diplotaxis erucoides Clevenger. Za razliku od feniletil izotiocijanata i Diplotaxis erucoides Clevenger, alil izotiocijanat pokazao je malo slabiji citotoksični učinak na ukupnu apoptozu stanične linije MDA-MB231. Na staničnu liniju karcinoma mokraćnog mjehura TCCSUP, jedino je feniletil izotiocijanat pokazao citotoksični učinak, dok za alil izotiocijanat i Diplotaxis erucoides Clevenger citotoksični učinak nije bilo moguće definirati. Djelovanje izotiocijanata nije uvijek razmjerno povećanju koncentracije i vremenu inkubacije, te ponekad dolazi do oporavka stanica. Citotoksični učinak feniletil izotiocijanata, alil izotiocijanata i Diplotaxis erucoides izoliranog destilacijom po Clevengeru odabranih biljaka je potvrđen kod MDA-MB-231 stanične linije (trostruko-negativan rak dojke), a samo feniletil izotiocijanata kod TCCSUP stanične linije (rak mokraćnog mjehura). Također je potvđeno da je mehanizam citotoksičnog djelovanja ovih uzoraka induciranje apoptoze. Idući korak bi bio potvrđivanje tih učinaka u in vivo istraživanju na modelima raka dojke i karcinomu mokraćnog mjehura kod životinja.