| Abstract | Cilj istraživanja:
Cilj ovog istraživanja je prikazati je li došlo do promjena epidemioloških karakteristika
visceralne i kožne lišmenijaze u Hrvatskoj. Naime, posljednjih godina strani autori pišu o
povećanom broju oboljelih od lišmenijaze na Mediteranu. Obzirom da je Hrvatska mediteranska
zemlja, ima dokazane izvore i vektore ove bolesti, moglo se očekivati da je do sličnih promjena
došlo i kod nas.
Materijali i metode:
Promatrano je razdoblje od 1993. do 2012. godine i podijeljeno u dva desetogodišnja
dijela (1993. - 2002.; 2003. - 2012.), radi usporedbe. Korišteni su podatci iz literature te podatci o
broju oboljelih i mjestu oboljevanja, kao i mjesecu prijavljivanja bolesti koji se redovito
objavljuju u Epidemiološkom vjesniku. Korišteni su i potrebni podatci iz Hrvatskoga
zdravstveno-statističkog ljetopisa te podatci Službe za epidemiologiju Hrvatskog zavoda za
javno zdravstvo.
Rezultati:
Tijekom promatranih dvadeset godina prijavljene su 63 oboljele osobe, od čega je
visceralnih oblika bilo 37 (58.73 %), a ostatak se odnosi na kutanu lišmenijazu (26;41.27 %).
Postoje razlike u pojavnosti bolesti u dva promatrana razdoblja: u prvom promatranom razdoblju
zabillježeno je nešto više oboljelih (ukupno 33) i dominira visceralni oblik (69.7 %), a u drugom
promatranom razdoblju zabilježeno je manje oboljelih (ukupno 30) i dominira kutani oblik
(53.3 %).
Glede zemljopisne rasprostranjenosti, primjećuje se da se bolest, za razliku od prijašnjih
godina bilježi i u kontinentalnom dijelu Hrvatske, međutim tamo nije stečena. Infekcija se stječe
boravkom u endemičnim područjima, a to su, prema rezultatima istraživanja drugih autora južna
i srednja Dalmacija.
Sezonstvo kod ove bolesti ne postoji, što se vidi iz broja prijavljenih po mjesecima.Nešto
manji broj oboljelih tijekom ljetnih mjeseci može se objasniti stjecanjem infekcije u tom
razdoblju.
U oba promatrana razdoblja među oboljelima nešto je veća zastupljenost muškog spola
(ukupno 39 od 63; 61.9 %).
Zaključci:
Analizom dobivenih podataka dokazano je da nije došlo do pogoršanja epidemiološke
situacije lišmenijaze na području Hrvatske tj. da se u Hrvatskoj ne događa porast broja oboljelih
kao što je to slučaj u nekim mediteranskim zemaljama. Zapravo, posljednjih deset godina postoji
lagani trend pada incidencije i tendencija smanjenja broja oboljelih od visceralnog oblika.
Obzirom da je lišmenijaza antropozoonoza i da su bolesni psi glavni izvor zaraze, u
držanju kontrole nad ovom bolešću jednako važnu ulogu, pored javnozdravstvene, ima i
veterinarska služba. |
| Abstract (english) | Research objectives:
The objecitve of this research was to demonstrate if there were any changes to the
epidemiological characteristics of visceral and cutaneous leishmaniasis in Croatia. Recently,
authors have been reporting an increased number of patients affected by leishmaniasis in the
Mediterranean. Considering Croatia as a Mediterranean country, with evidence of known
reservoir and vectors to this disease, we expected to see similar changes in Croatia.
Patients, Materials and Methods:
The observed period in the study was from 1993 to 2012, divided in two ten-year
periods (1993 - 2002; 2003 - 2012), for better comparison. Data used in the study were from
published literature and „Epidemiološki vjesnik“ – a periodical containing the number of
infected patientes and the place where the infection occurred, also the time when the infection
was officially reported. The rest of the data were extracted from the Croatian Health Statistics
Annals and the CroatianInstitute of Public Health.
Results:
During the time period in question, 63 patients were registered, 37 had visceral
leishmaniasis (58.73 %), and the rest presented with cutaneous leishmaniasis (26; 41.27 %). There
were differences in two observed periods of time: in the first observed period, there were more
diseased patients (total of 33) with the dominance of visceral leishmaniasis in presentation
(69.7 %), and in the second observed period of time the total number of patients was decreased
and dominated by cutaneous presentation of the disease (53.3 %).
Regarding geographical diffusion, we noticed the disease, differentiating from previous
years, had been registered in the continental region of Croatia, however, the continental region
was not the original place of acquiring the disease. Infection is acquired by spending time in
endemic areas, and, by reports of other authors, those are southern and middle Dalmatia.
There is no seasonal epidemic to this infection, which can be seen by the number of
reported cases throughout months. Somewhat decreased number of patients in the summertime
can be explained by acquiring the infection in that period of time.
In both observed periods of time there was a larger representation of the male sex (total of
39 out of 63; 61.9 %)
Conclusion:
Analysis of the collected data showed that there was not any deterioration to the
epidemiological situation in the Croatian region, meaning there was no increase in the number of
diseased in Croatia, as there is in other Mediterranean countries. Actually, in the last ten-year
period there is a slight decrease of incidence and the number of visceral presentation of the
disease.
Considering that leishmaniasis is a zoonosis, and diseased dogs are its main reservoir, a
large part in controlling this disease is not only a public health matter, but also a veterinarian
matter. |
