Lumbalna punkcija (LP) uobičajena je neurološka procedura koja se rabi u dijagnostičke i u terapijske svrhe. Postpunkcijska glavobolja (PPG) razmjerno je česta popratna pojava lumbalne punkcije čija se incidencija kreće u rasponu od 30% do 50% kod dijagnostičkih ili terapijskih lumbalnih punkcija, dok se tijekom provođenja epiduralne anestezije ukoliko se dogodi „incidentalni“ ubod dure učestalost povećava do 80%. Upravo tako velika učestalost tog problema u svakodnevnoj kliničkoj neurološkoj praksi opravdava težnju brojnih kliničkih studija posvećenih prevenciji PPG-a, ili smanjenju njezina intenziteta. Češće navođeni pripravci s potencijalnim učinkom na učestalost i intenzite PPG su lijekovi iz skupine metilksantina, posebice teofilin. Teofilin bi se kao lijek s dobro poznatim farmakodinamskim i farmakokinetskim svojstvima te predvidivim nuspojavama mogao vrlo jednostavno primjenjivati u prevenciji i/ili liječenju PPG-a, a s obzirom na jednostavnost primijene tog lijeka PPG bi bilo moguće liječiti i u izvanbolničkim uvjetima. Hipotetski, teofilin kompetitivnom neselektivnom inhibicijom fosfodiesteraze, neselektivnim antagonističkim djelovanjem na adenozinske receptore te interferiranjem s unosom kalcija u sarkoplazmatsku mrežicu smanjuje kompenzatornu venodilataciju. Osim toga, teofilin stimuliranjem natrijsko-kalijske pumpe uzrokuje povećano stvaranje likvora. Prikazanim mehanizmima teofilin djeluje na dva osnovna prihvaćena patofiziološka mehanizma nastanka PPG-a, što bi trebalo rezultirati rjeđom pojavom i slabijim intenzitetom PPG-a. Provedeno je dvostruko slijepo randomizirano istraživanje u skupini hospitaliziranih pacijenata u kojih je postavljena indikacija za dijagnostičku lumbalnu punkciju (LP) zbog sumnja na demijelinizacijsku bolest središnjeg ili perifernog živčanog sustava. Ispitivana je populacija oba spola (27 žena i 12 muškaraca) u dobi od 18 do 50 godina. Ispitanici su, nakon potpisivanja informiranog pristanka, randomizirani u dvije skupine. Njih 17 je (44%) primalo placebo,a 22 (56%) su peroralno primala 300 mg teofilina u obliku tablete s produljenim oslobađanjem dvaput na dan tijekom pet dana uzastopno. Ispitanici su četiri puta dnevno , počevši od prvog dana 30 minuta prije LP-a , procjenjivali intenzitet eventualne glavobolje prema vizualno-analognoj ljestvici (VAS-u). Osim toga, ispitanici su bilježili eventualnu pojavu mučnine, i to prema VAS-u te prema upitniku Oweral nausea index ( ONI). Osim što je prvog dana praćenja zabilježena statistički značajna razlika u učestalosti glavobolje između dviju ispitnih skupina, tijekom daljnjeg praćenja nije zamijećena statistički značajna razlika između tih skupina. U objema je ispitivanim skupinama uočena razlika u intenzitetu glavobolje petog dana u odnosu prema drugom, trećem i četvrtom danu praćenja. To opažanje s jedne strane tumačimo mogućim spontanim povlačenjem simptoma, što se i inače opaža u nekih bolesnika, no u velikog dijela ispitanika smanjenje intenziteta PPG-a povezujemo s činjenicom da je protokol istraživanja dopuštao uzimanje nesteroidnih analgetika ako bude potrebno. Nije uvrđena statistički značajna razlika u broju ispitanika s mučninom s obzirom na primijenjenu terapiju mjereno prema VAS ljestvici, a ni statistički značajna razlika u broju ispitanika s mučninom s obzirom na primijenjenu terapiju mjereno prema ONI ljestvici. U ispitanika koji su osjećali mučninu nije utvrđena statistički značajna razlika u njezinu intenzitetu mjereno prema VAS ljestvici, a ni prema ONI ljestvici s obzirom na primijenjenu terapiju. Rezultati prikazanog istraživanja ne potvrđuju tezu o učinkovitosti peroralno primijenjenog teofilina u prevenciji pojave PPG-a ni tezu o njegovoj učinkovitosti u liječenju postojećeg PPG-a i prateće mučnine.